Djeca, nekad i sad...

Moja baka Pepa je u Zagreb došla sama, kad je imala 12 godina. Poslali su ju roditelji iz Zagorja. Bilo im je teško, malo zemlje, puno djece. Niti novaca, niti kruha. Čim bi koje dijete koliko-toliko stasalo slali bi ga od kuće. U život.
U Zagrebu nije poznavala nikoga. Imala je adresu samo jedne tete kojoj se i javila, a poslije je bila prepuštena sama sebi u velikom gradu. Ta rođakinja joj je našla službu i smještaj kod nekih ljudi i moja baka je s 12 godina radila kao sluškinja.
Ne samo da nije imala nikoga svog i nikakve pomoći od svoje obitelji, nego je čim bi nešto ušparala slala kući da njima bude lakše.

Poznanik i poslovni partner ovih dana je vrlo uzrujan. Užurbano traži svome sinu studentu neki program, a po mogućnosti i nekoga tko zna kako se s njim radi, jer njegov sin mora predati svoj rad do petka i o tome mu može ovisiti godina.
Drugim rječima, traži tko će njegovom sinu napraviti ili pomoći da napravi domaću zadaću. Sinu od 19-20 godina. Studentu.

Uzela sam kao primjere izdvojene slučajeve? Ne bih rekla. I moja druga baka je isto tako vrlo mlada morala zarađivati za život. Nije to bilo tako davno. Ovo nisu priče iz srednjeg vijeka. Bake bi danas, da su žive imale nekih osamdesetak godina.

Roditelji koji studiraju zajedno s djecom isto nisu rijetkost. Znam za jednog uglednog gospodina koji nije nikada učio niti polagao za ispit bez pomoći i propitkivanja svoje mame. Svi smo čuli, a neki i vidjeli one natpise na nekim fakultetima kojima se umoljavaju roditelji da ne dolaze na informacije jer je vrijeme konzultacija rezervirano za studente, ne za njihove roditelje.

Pitam se jesu li danas djeca duže djeca. Bez obzira na često pretjerano šminkanje, izlaske do dugo u noć ili sve ranije stupanje u seksualne odnose.
Znam da se djeca među sobom razlikuju, isto kao i roditelji i svi želimo djeci najbolje. Nekima treba više podstreka, nekima uopće ne.

Za Huluvuičine zadaće, knjige i obaveze ne znam od njenog 3. razreda. Zvončeka još uvijek tu i tamo, iako je već u 5. razredu, trebam propitkivati ili kontrolirati je li i kako napisao zadaću. Smanjujem to. Želim da sam prihvati svoje obaveze i da se nosi s njima iako je jako zaigran i baš pravo pravcato dijete.

Ne želim da više ikada ijedno dijete mora raditi sa svojih 12 godina, ali isto tako niti da djeca ostanu predugo djeca.
Niti jedno niti drugo nije dobro za njih same. Za djecu. A samim tim niti njihovi roditelji nisu napravili dobro svoj primarni posao.
Odgoj u sebi sadrži i pripremu za život. Pravi život