Božić...
utorak , 19.12.2006.Na sve strane zadnjih dana napadaju me kojekakva Božićna gunđala. Bilo koje Božićno obilježje je podleglo kritici. I to teškoj.
Kao, jedne te iste Božićne pjesme se sviraju i pjevaju neprestano. Pa? Ne pjevaju se cijele godine, niti puštaju. Neka ih sada, da ih se zasitimo do drugog Božića.
Djed Božićnjak je u stvari registrirani znak Coca Cole i ajmo ga bojkotirati. Bojkotiram napitak, neću valjda Djeda Božićnjaka. Nisam luda, pa da mi ništa ne donese pod bor.
Neke zemlje su zabranile pojavljivanje Djedova Božićnjaka pred djecom jer imaju sijede brade pa kao da se djeca ne uplaše. Brada? Grozno. Neprirodno i zastrašujuće. Treba djecu sačuvati od te strahote.
Vjerojatno su zbog toga drugi zamijenili Djedicu sa Bakicom i to polugolom od nekih nepunih dvadeset godina koja poziva da joj se sjedne u krilo. Ma kud u krilo toj curici? Pa da joj sjedne dijete od 10 godina i 35 kila, bi se jadna sprešala.
I na kraju, najveća hajka je oko komercijalizacije Božića. Kao, nije smisao u darovima.
Nije, slažem se. Smisao je u nečemu drugome. Vjerojatno kako kod koga i kako kod koje osobe. Po meni je smisao baš u obitelji. Sve ono što radimo zajednički svih tih blagdanskih dana.
Ali ne znači to sad da darova ne treba biti. Treba. U skladu s mogućnostima.
Da mi je vidjeti šta bi rekao jedan takav protivnik Božićnih darova da vidi na Božićno jutro kako se svi strčimo u pidžamama pod bor i kako razmatamo poklone. Bi li na rumenog i raščupanog Zvončeka koji odmata svoje Lego kockice i hopsa po sobi od sreće zagunđao? Ili na Huluvuicu koja ne hopsa, ali pokaže veselje samo širenjem okeca kad odmotava svoj poklon? Ili na mene koja zbunjeno tražim svoj poklon jer je ostao samo jedan, ali taj mi je nekako prevelik za kutiju čokoladnih tortica kojima se nadam? Ili na Arthura koji na svoj poklon zaboravi jer mora sve nas slikati kako se veselimo i čudimo?
Da. Smisao Božića nije samo u darovima. Ali su oni su jedan njegov dio. Isto kao i purica ili kao Božićna jelka ili kao Polnoćka. Sve je to Božić. I sve to mene veseli.
A Božićna gunđala? Gunđali bi oni i bez Božića. Osim toga nisam nikada čula za slučaj da netko od njih taj dan ide na posao jer ne vjeruje u Božić ili da piše lektiru ili da odbije puricu s francuskom salatom. Ne. Oni samo pokušavaju nama pokvariti veselje.
E, neće im uspjeti ako se mene pita. Baš ću se i ove godine opet veseliti i učiniti sve da se vesele i oni koje najviše volim.
I vi svi isto. Izvolite biti sretni, veseli i zadovoljni ovih dana. Posebno ovih.
Sretan vam Božić :)
komentiraj (171) * ispiši * #
Djeca, nekad i sad...
utorak , 05.12.2006.Moja baka Pepa je u Zagreb došla sama, kad je imala 12 godina. Poslali su ju roditelji iz Zagorja. Bilo im je teško, malo zemlje, puno djece. Niti novaca, niti kruha. Čim bi koje dijete koliko-toliko stasalo slali bi ga od kuće. U život.
U Zagrebu nije poznavala nikoga. Imala je adresu samo jedne tete kojoj se i javila, a poslije je bila prepuštena sama sebi u velikom gradu. Ta rođakinja joj je našla službu i smještaj kod nekih ljudi i moja baka je s 12 godina radila kao sluškinja.
Ne samo da nije imala nikoga svog i nikakve pomoći od svoje obitelji, nego je čim bi nešto ušparala slala kući da njima bude lakše.
Poznanik i poslovni partner ovih dana je vrlo uzrujan. Užurbano traži svome sinu studentu neki program, a po mogućnosti i nekoga tko zna kako se s njim radi, jer njegov sin mora predati svoj rad do petka i o tome mu može ovisiti godina.
Drugim rječima, traži tko će njegovom sinu napraviti ili pomoći da napravi domaću zadaću. Sinu od 19-20 godina. Studentu.
Uzela sam kao primjere izdvojene slučajeve? Ne bih rekla. I moja druga baka je isto tako vrlo mlada morala zarađivati za život. Nije to bilo tako davno. Ovo nisu priče iz srednjeg vijeka. Bake bi danas, da su žive imale nekih osamdesetak godina.
Roditelji koji studiraju zajedno s djecom isto nisu rijetkost. Znam za jednog uglednog gospodina koji nije nikada učio niti polagao za ispit bez pomoći i propitkivanja svoje mame. Svi smo čuli, a neki i vidjeli one natpise na nekim fakultetima kojima se umoljavaju roditelji da ne dolaze na informacije jer je vrijeme konzultacija rezervirano za studente, ne za njihove roditelje.
Pitam se jesu li danas djeca duže djeca. Bez obzira na često pretjerano šminkanje, izlaske do dugo u noć ili sve ranije stupanje u seksualne odnose.
Znam da se djeca među sobom razlikuju, isto kao i roditelji i svi želimo djeci najbolje. Nekima treba više podstreka, nekima uopće ne.
Za Huluvuičine zadaće, knjige i obaveze ne znam od njenog 3. razreda. Zvončeka još uvijek tu i tamo, iako je već u 5. razredu, trebam propitkivati ili kontrolirati je li i kako napisao zadaću. Smanjujem to. Želim da sam prihvati svoje obaveze i da se nosi s njima iako je jako zaigran i baš pravo pravcato dijete.
Ne želim da više ikada ijedno dijete mora raditi sa svojih 12 godina, ali isto tako niti da djeca ostanu predugo djeca.
Niti jedno niti drugo nije dobro za njih same. Za djecu. A samim tim niti njihovi roditelji nisu napravili dobro svoj primarni posao.
Odgoj u sebi sadrži i pripremu za život. Pravi život
komentiraj (151) * ispiši * #