Svađalica...
utorak , 27.06.2006.Arthur me ljuti. Pitao me kad sam se vratila iz dućana jesam li se s kim i danas posvađala. Šokirao me i nije mi bilo jasno o čemu on to priča.
- Pa kad se stalno svađaš po trgovinama. Svađalica si.
- Nisam! Šta bi ja bila svađalica. Ja sam baš...dobra.
- Jesi, jesi. Stalno se svađaš i istjeruješ neku pravdu. Matija Gubec si.
- Dobro, to s Matijom Gubcem priznajem. To nije svađa. Svađati se ni ne znam ni ne volim. Pravda je nešto drugo. Kad sam se ja svađala?
- U Lesnini?
- Dobro, to..to se ne broji.
Bili smo u Lesnini kupiti namještaj i nitko nas nije htio poslužiti jedno pola sata. Ulovila sam dva prodavača koji su rekli da će odmah doći, ali su se samo pridružili ostalima koji su sjedili za jednim stolom i izvrsno se zabavljali. Nije bila gužva i vjerovatno su nas ocijenili kao ne-kupce. Nakon pola sata čekanja i samosnalaženja, otišla sam do njih i tražila šefa. Predstavila sam se i vrlo ljubazno pitala kako se kod njih dođe raditi jer sam nezaposlena. Vidim da je posao i više nego ugodan. Sjediš, zabavljaš se, dobivaš plaću, a kupce ne šljiviš niti kad te cukaju za rukav i mole da nešto kupe. Šef je tek nakon par minuta mojeg monologa shvatio o čemu pričam i počeo sa litanijom ispričavanja i osobnog usluživanja, ali sam ja demonstrativno otišla.
- Hm. To se ne broji.
- A u Konatu? Idisu? Caru?
I počeo je nabrajati sve poznate trgovine. Stvarno je u svakoj bila neka slična situacija koju ja nisam mogla odšutjeti. Arthur nije stao s nabrajanjem i ja nisam imala primjedbi, bio je u pravu, dok nije spomenuo Konzum.
- E, to u Konzumu nisam bila ja, nego se Huluvuica svađala. Zbog one babe šta je gurala sve pred sobom i išla preko reda.
Malo me Arthur zamislio. Znam da me je zezao i da je uživao u mojoj pobuni protiv toga da sam svađalica, ali kad je počeo nabrajati i ja se prisjećati, stvarno je ispadalo kao da ima u tome neke istine. Daleke doduše, ali ipak ima :)
Nismo to spominjali sve do drugi dan.
Sa Zvončekom sam otišla u trgovinu Gavrilovića. Ispred mene je bio neki vrlo visok dečko, od možda nekih 15 godina. Tražio je par hrenovki i prodavačica mu je počela zamatati najružnije hrenovke koje sam ikada vidjela. Potpuno zgužvane, ljubičaste boje i neprepoznatljive. Čula sam samu sebe kako pitam:
- Šta to zamatate dečku? Šta Vam je to??
Dečko me na to zahvalno pogledao i rekao kako se i sam čudi šta bi to bilo. Prodavačica je mrtvo-hladno rekla da je tražio par hrenovki i to je to. Pogledala sam ispod, imala je prekrasne svježe hrenovke u izlogu. Ne znam gdje je uopće našla ove ružne i stare.
- Gospođo, pa šta je Vama? Dečko će se razboljeti od ovih šta mu dajete. To ima najmanje salmonelu od bakterija, a još po ovoj vrućini..Dajte mu druge!
- Ne, ove su iste kao i ove koje gledate. Sve su došle istog dana.
- Dobro, kad vi tako kažete. Nazvat ću sanitarnu i tržišnu inspekciju pa ćemo vidjeti šta oni kažu na to. Crne, zgužvane hrenovke ne mogu biti takve od jučer. I baš na dečku ste se sjetili ih prodati.
Mašila sam se za mobitel, iako pojma nemam koji je broj sanitarne ili neke druge inspekcije. Snaći ću se. Taman sam htjela otipkati broj informacija kad me dečko nasmijano pozvao.
- Nemojte Gospođo. Hrenovke ionako nisu za mene. To su za mog brata. Za njega su koliko me ljuti, stare hrenovke - izvrsne hrenovke.
Pukla sam u smijeh, a dečko je odjurio na blagajnu.
Čim smo došli nazad kući Zvonac je odmah s vrata povikao :
- Tata, tata! Mama se opet svađala!
Eh, a nisam. To nije bila svađa. Samo pravica. Svađa je nešto potpuno drugo i ja nisam svađalica.
A da to dokažem u stanju sam se posvađati sa svakim tko tvrdi suprotno :)
komentiraj (158) * ispiši * #
Simpatična i draga...
utorak , 20.06.2006.Kad sam rodila Zvončeka morao je odmah na intenzivnu njegu. Klipaniću se žurilo pa se malo prerano rodio, s nekih 2 kile, a još je i bakterijicu zaradio. Ništa strašno, samo mora biti pod većom njegom jer je nedonošće. Neće biti samnom na odjelu, ali mogu ga posjećivati dok ne ojača.
Čim su mi dopustili odjurila sam pingvinskim korakom do staklenih vrata koja vode na odjel intenzivne njege. Nakon zvona došla je sestra, uvela me unutra i pokazala umivaonik gdje moram oprati ruke do lakta sa svim onim sredstvima, mjesta gdje stoje rozaste kute, kutije s maskama za lice, navlakama za kosu i za papuče.
Kad sam sve to napravila, izgledala sam sama sebi kao marsovac. Nije me bila briga za to, odjurila sam do drugih staklenih vrata gdje me sestra dočekala i preko stakla, pokazivala moju bebu.
Sljedeća 4 dana sam ga samo tako gledala. Dolazila bih na odjel intenzivne 3 puta na dan i oblačila sve ono što moram, kako bih ga barem malo promatrala.
A onda su mi dali Zvončeka da ga držim i da proba cicati. Ruke su mi se tresle od uzbuđenja i ogromne ljubavi i čim je malac povukao i počeo cicati osjetila sam neizmjeran ponos.
Kako je pametan, odmah zna jesti :)) Šašava mama :)
Sestre su bile neizmjerno ljubazne. Svaki dan su me dočekale sa smješkom i uvijek su se vrzmale u blizini. Mislila sam kako su drage, a i ja sam im sigurno simpatična kad se toliko smješkaju.
Zvonac i ja smo bili sami tijekom tih mojih posjeta njemu i uživala sam u tome. Mogla sam mu i tepati i pjevati do mile volje.
Jednog dana, nakon jedno 15 dana na intenzivnoj, u hodniku sam srela doktoricu pedijatricu i ta je čim me ugledala zavikala:
- Isuse Bože, gospođo pa kak ste se vi to obukli?
- Kako? ........pitala sam zbunjeno jer sam pogledala po sebi i sve je bilo kao svaki dan.
- Pa zašto ste pobogu, stavili šlapu na glavu ?
- Nije to šlapa, to je kapa...
- Ma ne...pa to je navlaka za papuče, šlapa. Vidite da je zelena i uzdužena. Ajme meni, vi ste ju još kao titovku neherili. To Vam dođe na papuče. A šta ste na njih onda stavili?
Podignula sam malo onu rozastu kutu i obje smo se zagledale u moje noge.
- Pa Vi ste stavili kapu za kosu na papuče!
Tek sad je i meni bilo sumnjivo. Prozirne papuče, u kojima se skliže, ličile su mi na one kape koje ljudi nose u bazenima.
- Ma tko Vas je draga gospođo, tako obukao?
- Sama. Uzimala sam iz onih kutija, baš kako piše...
- Krivo je napisano. Ne smijete vjerovati svemu što piše. Bože mili dragi...
Doktorica je otišla gunđajući i čudeći se, a ja sam stajala nasred odjela potpuno zbunjena.
Niti jedne guske od medicinske sestre nije bilo na vidiku. Vjerojatno su se negdje sklonile od pogleda i umirale od smijeha.
Takva sam dolazila 15 dana i to tri puta na dan. Zato njima i veliki osmijeh čim me vide.
Nisam ja njima toliko simpatična i draga, nego su se smijale mojoj šlapi na glavi :))
komentiraj (145) * ispiši * #
Mjerkanja...
ponedjeljak , 19.06.2006.Neki dan na poslu stigli su nam neki gosti, ni po čemu posebni, da me žena koja je ušla nije pošteno odmjerila pogledom. Onako, od glave do pete, pa opet do glave, pa prema dolje i tako ostala.
Kad sam ih smjestila otišla sam se požaliti kolegi/mužu na to:
- Ova žena me je pošteno odmjerila i zabuljila mi se u noge.
- Svi ti bulje u noge.
- A ne! Nisam primjetila da muškarci to rade, tu i tamo netko, obično mi se zagledaju u oči....ali žene, ne samo da me mjerkaju, nego još i napadno bulje.
- To je zbog minice.
- Pa svejedno, po logici nekih stvari trebalo bi biti obrnuto.
- Ma vidi, to je zato što su te žene ili zavidne ili glupe..
- A muškarci ?
- A mi smo pametniji, znamo sakriti kamo gledamo.
- Kak to misliš?
- Pa ribica, ti samo MISLIŠ da te gledamo u oči ;)
Znam da svako odstupanje od recimo nekih normi oblačenja nužno za sobom povlači i poglede. Sad, koliko je minica nešto tako čudno, to je već drugo pitanje.
Gospođi sam bila nevjerojatno interesantna, micala je cijelu glavu gore-dolje i na kraju ostala na nogama. Napadno.
Pomislila sam da mi je možda izrasla treća noga ili mi se sama od sebe napravila tetovaža na koljenu, pa sam i sama pogledala. Ništa. Noge ko noge.
Ne smetaju meni pogledi. Imam samopuzdanja za nekoliko osoba. Smeta me buljenje, pretežno žensko. Čak me niti ne smeta nešto posebno, više me čudi. Pa barem bi one trebale znati kako noge izgledaju..
Znam i ja pogledati nekoga tu i tamo, čak i odmjeriti. Diskretno. Onako, na muški način ;)
Dodatak:
Htjela sam se javiti da idem malo na more, ali blog nije radio.
Pa sam se jutros htjela javiti da se nisam mogla javiti, ali blog nije radio.
Sad radi, ja sam tu i bacam se na vas.
Svakog pojedinačno :)
komentiraj (109) * ispiši * #
Ankete i testovi...
srijeda , 07.06.2006.Volim ispunjavati one ankete koje se mogu naći po časopisima i internetu. Testovi šta bi bili kad bi bili.
Zanima me tko bih ja bila u filmskim zločincima (Darth Vader), filmskim junacima (Luke Skywalker) ili da sam trudna tko bi bio otac (Dick Cheney, što sam poništila, pa su mi u zamjenu dali...poštara).
Da postoji takav test s rezultatima koja ste životinja u poslu, ne bih ga niti ispunjavala. Točno znam koja bi bila. Ne bih bila niti vjerni pas, niti lepršavi leptirić, niti radišan konj bila bih jedan običan...magarac. Magarac vulgaris.
Uopće ne znam normalno raditi. Rasporediti si posao, tu i tamo se malo odmoriti, popiti kavu..Svega toga kod mene nema. Kad se uhvatim posla radim do iznemoglosti. Dok posao nije gotov ili dok ne puknem i zblokiram se. Baš kao magarac. Radi, radi, radi i odjednom mu dođe nešto i stane. Ni makac. Onda ni batine niti mrkva ne pomažu. Isto tako je i samnom. Blokiram se i nema šanse da se opet pokrenem dok magarac u meni ne odluči da mogu.
Zalud sve ono: "Daj se malo odmori" , "Ima još dana" ili " Stigneš to i sutra" . To mi je najgore, kad se posao za sutra treba ostaviti. Onda već u jutro, u startu dana imam veliko opterećenje jer mislim na to kako nešto nije gotovo i nisam zadovoljna sama sa sobom. Radije ja napravim koliko mogu ili ne mogu danas, pa da sutra mogu u miru započeti novi dan.
Skoro nikada ne prihvaćam tuđu pomoć, a još ju manje znam zatražiti. Mislim da nisam umišljena, ajd možda malo ;), ali ono što sama napravim znam da će biti dobro. Onako kako treba. Tuđa pomoć bi mi više odmogla nego pomogla. Svjesna sam da to nije uvijek točno, ali drugačije ne znam.
Nije da sam ja zbog toga jako vrijedna. Ne. To je sve zbog lijenosti. Volim napraviti posao, ne samo zato da je to napravljeno, nego i zato da se mogu u miru i neopterećena odmarati.
Onda opet mogu, baš kao magarac, pustiti misli na pašu :)
Na test koji govori o radnim navikama nisam još naišla. Ako i naiđem, neću ga ispunjavati. Znam šta sam. Magarac vulgaris i to onaj najtvrđi. Domaći. :)
komentiraj (134) * ispiši * #
Drugi život...
petak , 02.06.2006.Moja prijateljica Željka je prije par godina bila u posjeti rođacima u Njemačkoj. Kad se vratila bila je prepuna priča. Uglavnom oduševljenja.
Najviše ju se dojmio njen inače najdraži bratić. Vodio ju je svaku večer van, na ona IN mjesta i fenomenalno se provela. Bilo joj je drago da ga svi vole i preko njega je upoznala hrpu ljudi.
Dečko je tek završio fakultet, ima nekih 25 godina i već se zaposlio u jako dobroj firmi. Ima svoj stan i svoj auto, neki veliki i fini, zaboravila sam koji :)
U to vrijeme naša firma je bila u stečaju, plaće nismo imale mjesecima, tako da se ipak razgovor poveo na to kako je u Njemačkoj ipak sve drugačije nego kod nas.
Eto, dečko 25 godina, a već ima i posao i stan i auto...a mi ni za gablec.
Prošlo je nekoliko godina od toga. Nema dugo, srela sam Željku i otišle smo na kavu. Kao što radi...eto sređuje dokumenti. Kakve?
- Paaa...jel se ti sjećaš onog mog najdražeg bratića iz Njemačke?
- Kako ne. Šta je s njim?
- A sređujem mu papire da može doći ovdje kad izađe iz zatvora.
- Molim? Kakvog zatvora? Šta je napravio?
- E moja Trill...to ti nitko ne zna pouzano. Znaš, ta moja familija ti sve taji. Priznali su da je zbog droge, a ako su nešto tako strašno kao drogu priznali, Bog zna zbog čega sve je...
- Ajme meni..droga..najgore moguće...
- Da. Dobio je par godina zatvora i izgon iz Njemačke. Nema kamo pa ću ga ja uzeti k sebi, dok se ne snađe. Šta sad s njim...
- Znam da ti je omiljeni bratić, to je u redu. Nego šta je radio s drogom?
- On ti je ne samo dilao, nego ju je i doma spravljao. U onom svom stanu je imao laboratorij..
Bez obzira na ozbiljnost situacije pukla sam u smijeh. Onakav, do suza. Kad se čovjek ne može prestati smijati, sve i da hoće. Željka me isprva čudno geldala, a onda se i ona počela smijati skupa samnom. Nakon par minuta sjetila se pitati čemu se smijemo, uspjela sam joj reći:
- Joj, Željka...a ti si pričala kako ga svi vole i čim se vas dvoje pojavite svi u hrpama hahahahha dolaze k vama
- Ajme, sad tek kužim, pa to su ljudi po drogu k njemu dolazili. Zato me toliko i vodio van. Znali smo u jednoj noći biti u i po 5-6 takvih diskača, kafića i kaj ti ja znam čega..
Nakon što smo se smirile. Željka se spremala da ode dalje sa svojim papirima, probat će ga zaposliti u našoj firmi, kao fizičkog radnika. To mi nije bilo jasno:
- Ček, kako fizičkog radnika, zar njegova diploma ne vrijedi kod nas? Pa rekla si da je fakultet završio..
- Ma kakav fakultet, ti si isto šašava ko i ja...u zatvoru je bio za to vrijeme. Zato je sad i dobio izgon jer mu to nije prvo. Ne tjeraju ljude iz Njemačke samo tako...
Da, nije ni u Njemačkoj drugačije nego kod nas. Nije nigdje. Bez bogate obitelji, ne može dečko od 25 godina imati luksuzan stan i auto. Ne na pošten način. Pa bio on i omiljeni bratić :)
komentiraj (136) * ispiši * #