Drugi život...

Moja prijateljica Željka je prije par godina bila u posjeti rođacima u Njemačkoj. Kad se vratila bila je prepuna priča. Uglavnom oduševljenja.
Najviše ju se dojmio njen inače najdraži bratić. Vodio ju je svaku večer van, na ona IN mjesta i fenomenalno se provela. Bilo joj je drago da ga svi vole i preko njega je upoznala hrpu ljudi.
Dečko je tek završio fakultet, ima nekih 25 godina i već se zaposlio u jako dobroj firmi. Ima svoj stan i svoj auto, neki veliki i fini, zaboravila sam koji :)
U to vrijeme naša firma je bila u stečaju, plaće nismo imale mjesecima, tako da se ipak razgovor poveo na to kako je u Njemačkoj ipak sve drugačije nego kod nas.
Eto, dečko 25 godina, a već ima i posao i stan i auto...a mi ni za gablec.

Prošlo je nekoliko godina od toga. Nema dugo, srela sam Željku i otišle smo na kavu. Kao što radi...eto sređuje dokumenti. Kakve?

- Paaa...jel se ti sjećaš onog mog najdražeg bratića iz Njemačke?
- Kako ne. Šta je s njim?
- A sređujem mu papire da može doći ovdje kad izađe iz zatvora.
- Molim? Kakvog zatvora? Šta je napravio?
- E moja Trill...to ti nitko ne zna pouzano. Znaš, ta moja familija ti sve taji. Priznali su da je zbog droge, a ako su nešto tako strašno kao drogu priznali, Bog zna zbog čega sve je...
- Ajme meni..droga..najgore moguće...
- Da. Dobio je par godina zatvora i izgon iz Njemačke. Nema kamo pa ću ga ja uzeti k sebi, dok se ne snađe. Šta sad s njim...
- Znam da ti je omiljeni bratić, to je u redu. Nego šta je radio s drogom?
- On ti je ne samo dilao, nego ju je i doma spravljao. U onom svom stanu je imao laboratorij..

Bez obzira na ozbiljnost situacije pukla sam u smijeh. Onakav, do suza. Kad se čovjek ne može prestati smijati, sve i da hoće. Željka me isprva čudno geldala, a onda se i ona počela smijati skupa samnom. Nakon par minuta sjetila se pitati čemu se smijemo, uspjela sam joj reći:

- Joj, Željka...a ti si pričala kako ga svi vole i čim se vas dvoje pojavite svi u hrpama hahahahha dolaze k vama
- Ajme, sad tek kužim, pa to su ljudi po drogu k njemu dolazili. Zato me toliko i vodio van. Znali smo u jednoj noći biti u i po 5-6 takvih diskača, kafića i kaj ti ja znam čega..

Nakon što smo se smirile. Željka se spremala da ode dalje sa svojim papirima, probat će ga zaposliti u našoj firmi, kao fizičkog radnika. To mi nije bilo jasno:

- Ček, kako fizičkog radnika, zar njegova diploma ne vrijedi kod nas? Pa rekla si da je fakultet završio..
- Ma kakav fakultet, ti si isto šašava ko i ja...u zatvoru je bio za to vrijeme. Zato je sad i dobio izgon jer mu to nije prvo. Ne tjeraju ljude iz Njemačke samo tako...

Da, nije ni u Njemačkoj drugačije nego kod nas. Nije nigdje. Bez bogate obitelji, ne može dečko od 25 godina imati luksuzan stan i auto. Ne na pošten način. Pa bio on i omiljeni bratić :)