Simpatična i draga...

Kad sam rodila Zvončeka morao je odmah na intenzivnu njegu. Klipaniću se žurilo pa se malo prerano rodio, s nekih 2 kile, a još je i bakterijicu zaradio. Ništa strašno, samo mora biti pod većom njegom jer je nedonošće. Neće biti samnom na odjelu, ali mogu ga posjećivati dok ne ojača.

Čim su mi dopustili odjurila sam pingvinskim korakom do staklenih vrata koja vode na odjel intenzivne njege. Nakon zvona došla je sestra, uvela me unutra i pokazala umivaonik gdje moram oprati ruke do lakta sa svim onim sredstvima, mjesta gdje stoje rozaste kute, kutije s maskama za lice, navlakama za kosu i za papuče.

Kad sam sve to napravila, izgledala sam sama sebi kao marsovac. Nije me bila briga za to, odjurila sam do drugih staklenih vrata gdje me sestra dočekala i preko stakla, pokazivala moju bebu.
Sljedeća 4 dana sam ga samo tako gledala. Dolazila bih na odjel intenzivne 3 puta na dan i oblačila sve ono što moram, kako bih ga barem malo promatrala.

A onda su mi dali Zvončeka da ga držim i da proba cicati. Ruke su mi se tresle od uzbuđenja i ogromne ljubavi i čim je malac povukao i počeo cicati osjetila sam neizmjeran ponos.
Kako je pametan, odmah zna jesti :)) Šašava mama :)

Sestre su bile neizmjerno ljubazne. Svaki dan su me dočekale sa smješkom i uvijek su se vrzmale u blizini. Mislila sam kako su drage, a i ja sam im sigurno simpatična kad se toliko smješkaju.

Zvonac i ja smo bili sami tijekom tih mojih posjeta njemu i uživala sam u tome. Mogla sam mu i tepati i pjevati do mile volje.

Jednog dana, nakon jedno 15 dana na intenzivnoj, u hodniku sam srela doktoricu pedijatricu i ta je čim me ugledala zavikala:

- Isuse Bože, gospođo pa kak ste se vi to obukli?
- Kako? ........pitala sam zbunjeno jer sam pogledala po sebi i sve je bilo kao svaki dan.
- Pa zašto ste pobogu, stavili šlapu na glavu ?
- Nije to šlapa, to je kapa...
- Ma ne...pa to je navlaka za papuče, šlapa. Vidite da je zelena i uzdužena. Ajme meni, vi ste ju još kao titovku neherili. To Vam dođe na papuče. A šta ste na njih onda stavili?

Podignula sam malo onu rozastu kutu i obje smo se zagledale u moje noge.

- Pa Vi ste stavili kapu za kosu na papuče!

Tek sad je i meni bilo sumnjivo. Prozirne papuče, u kojima se skliže, ličile su mi na one kape koje ljudi nose u bazenima.

- Ma tko Vas je draga gospođo, tako obukao?
- Sama. Uzimala sam iz onih kutija, baš kako piše...
- Krivo je napisano. Ne smijete vjerovati svemu što piše. Bože mili dragi...

Doktorica je otišla gunđajući i čudeći se, a ja sam stajala nasred odjela potpuno zbunjena.

Niti jedne guske od medicinske sestre nije bilo na vidiku. Vjerojatno su se negdje sklonile od pogleda i umirale od smijeha.
Takva sam dolazila 15 dana i to tri puta na dan. Zato njima i veliki osmijeh čim me vide.
Nisam ja njima toliko simpatična i draga, nego su se smijale mojoj šlapi na glavi :))