Ti si...

Nisam baš za neko tepanje, one slatke umilne životnjice mi zvuče nekako slinavo, a nebeska tijela glupavo. Nije ni mom mužu lako...al, snalazi se :)))

On: - Ostavio sam u prizemlju televizor, čujem ga da radi.
Ja: - Aha.
On: - Znaš, ti si jedan televizor.
Ja: - Jel zato što puno radim?
On:- Hahahahahah, ma ne zato, nego zato što...jesi.
Ja: - A jel mogu biti nešto drugo? Televizor je onak, nije baš nešto...
On: - Ma ti si jedan cirkus. Pra-vi pravcati cirkus. Dobro?
Ja: - Dobro je...onako...a jel mogu biti nešto veće?
On: - Možeš. Ti si DVA cirkusa....zadovoljna?
Ja: - Vrlooo zadovoljna. :)))

Refleksna bol...

Često me zna zaboljeti guza. Onako, visoko gore.
Iz iskustva znam da ću uskoro opet imati problema sa sinusima.
Onda mi jedino injekcije penicilina pomažu.
Zato me guza i boli, kao alarm, priprema se za injekcije.
To ja zovem refleksna bol....

Nakon par dana kako boli i glava i guza odem u Dom zdravlja.
Dežurna doktorica mi daje Sumamed.
Objašnjavam joj da mi samo injekcije pomažu.
Nju zaboli organ koji žene nemaju za ono šta ja pričam.
To ja zovem refleksna bol....

Spoznaja nadnaravnog...

Ovo ljeto došla sam i do nekih spoznaja o samoj sebi. Neke stvari se događaju jedino i isključivo samo meni. Slučajnost? Ne bih rekla...

Sjećate se onog događaja na mom molu kada je iznenada meni pred nosom osvanula gola muška guzica? Nisam nikada čula da se još nekome tako što dogodilo.

Ovo ljeto bilo je još nekoliko takva događaja.

Prolazila sam jedan dan pored stambene zgrade. S balkona prvog kata razgovarao se dečko s curom koja je stajala na cesti. Taman kad sam ja prolazila pored nje, odnosno ispod balkona, ona je rekla :

- Čuj, a ti nemaš ništa ispod tog ručnika?
- Kak znaš?? Joooj, oprosti... uzviknuo je dečko.

Moja dva vratna kralježaka su automatski krenula prema gore, ali savladali su ih ostala tri vratna kralježaka koja su krenula prema dolje. Ne znam koliko ima vratnih kralježaka, ali ako ih ima još, ostali su neutralni.
Uglavnom, fina i pristojna Trillian uopće nije digla glavu...

Kasnije tog dana, po običaju, došla sam na plažu i legla. Nije prošlo puno vremena, kad sam zjakajući okolo ugledala golog čovjeka kako maše ručnikom pred sobom. Sjedio je, al je svejedno bio gol na obučenoj javnoj gradskoj plaži. Ubrzo je složio ručnik i stavio ga sebi preko prepona, ali je svejedno ostao gol.

Prisjetila sam se još nekoliko takvih situacija, koje i nisam spomenula...ali ima toga dosta.
Dugo i duboko sam se zamislila nad time, opet minutu i došla do jedinog mogućeg zaključka:

Imam neke parapsihološke sposobnosti, nekakva zračenja, koje tjeraju ljude u mojoj blizini da budu goli.

Na prvi pogled ta moja nesvjesna sposobnost nije toliko neugodna, ako ne pogledate slike sa zadnjeg skidanja u mojoj blizini. Slika i druga slika su zbog osoba sa slabim srcem i maloljetnika skrivene.

Dobro, svaka nadnaravna sposobnost ima svoje blagoslove i prokletstva. Pozitivnosti i negativnosti. Razmišljajući još jednu minutu o tome, skužila sam da to mogu prilično lako riješiti. Samo pripazim blizu koga legnem na plaži ili blizu koga stojim i stvar je riješena.

Ali...mene muči nešto drugo. Kažu da sposobnost nije sposobnost ako se ne može unovčiti.
A kako da ja svoje zračenje unovčim? Kako da svoj jedinstveni fenomen pretvorim u nešto opipljivije? Da iznajmljujem svoje prisustvo, odnosno svoje zrake? Pojavljujem se ili ne po dogovoru na određena mjesta?

Znam da ste osupnuti i zadivljeni, ali svi prijedlozi su dobrodošli....

Štap za pecanje...

U Biogradu obično navečer odemo u šetnju i napravimo veliki krug. Tamo se uvijek nešto događa i ne treba uopće sjediti u nekom od brojnih kafića uz more, da bi se čovjek zabavio. Od žonglera s vatrom, repera na komadu linoleuma, onih Bolivijanaca šta se pretvaraju da su američki indijanci i nose perjanice, pa koncerta poznatih i manje poznatih grupa do žena u narodnoj nošnji koje na trgu pred svima pripremaju i peku fritule pa ih poslije dijele publici. Volim takve zanimljivosti i ne samo zato što su besplatne ;))

Iz takve šetnje vraćamo se šetajući preko rive. Tu su smješteni malo veći brodovi, od izletničkih do ribarskih. Pokraj ribarskih se obično naguraju ljudi koji pecaju između brodova, jer kao tu ima puno otpada pa ima i puno riba. Moji dečki (muž i sin) vole popričati s tim ribičima, gledati šta su ulovili, razgovarati o mamcima...sve tako neki "muški" razgovori.

Jedno veče, huluvuica i ja smo se nešto zapričale i vidjeli naše dečke kako stoje s nekim čovjekom u tom dijelu polumračne rive. Moj muž se nešto kao ljutio, čovjek je sljegao ramenima, a Zvonac je bio zbunjen...

- Šta bilo?
- Ma daj zamisli, prišli smo čovjeku i htjeli ga pitati na šta peca, a budala nije pecao nego pišao u more !
- Hahahahaha pa šta ste išli smetati čovjeku?
- Pa odkud znam da piša, stoji kao da peca !
- I šta vam je rekao?
- Ništa, budala, samo se glupavo smješkao...i daj zamisli, čak nije ni normalno pišao nego je nekako kroz nogavice kratkih hlaća.
- Pa zar ste tako blizu došli da vidite skroz odnaprijed?
- Pa da, navirili smo se svaki sa svoje strane...i šta se toliko smiješ? Nisam ja znao šta kreten drži u rukama...isto tako se drži i štap za pecanje !!!!

Naravno da je poslije toga nastala zezancija i da naši dečki više nisu mogli otići ni na wc a da ih ne pitamo jel imaju svoj štap za pecanje ili bi se svi pukli smijati kad bi vidjeli ribiče (prave ;) ) kako pecaju i brinu se za svoje štapove ili kad bi vidjeli ulov ili...ma ima tu materijala za zezanciju i smijeh i više nego što sam si ispočetka mislila :))))

Fućkalica...

Kaže meni moj Zvonček jedan dan na moru, skroz ozbiljno i raširenih okeca:

- Mama, moram ti pokazati Fućkalicu.
- A šta je to fućkalica?
- Nije šta je to, nego tko je to...
- Ok. Tko je to Fućkalica?
- Fućkalica ti je jedna djevojčica koja živi u našoj zgradi, a tako je lijepa da bi svi fućkali za njom.
- Superrrr. Ti si ju nazvao tako? Ti bi fućkao za njom?
- Aha, fućkao bi za njom kad bih znao fućkati. Ma svi bi fućkali za njom...kad bi znali...

Ja bih isto htjela biti Fućkalica.
Ne svima, samo Njemu.
Dobro, ne želim ni drugim ljudima biti ružna, ali "oku ugodna" je čisto dovoljno.
A svom dragom i nakon svih tih godina, želim biti ne samo Najljepša na svijetu, nego baš....Fućkalica :)))

Trill u polupodmornici...

Prije odlaska na more pročitala sam da u Biogradu postoji neka polupodmornica. Bilo mi je to strašno zanimljiva ideja i svaki dan sam gledala po dokovima, ali nije je bilo. Tek predzadnje veče se pojavila privezana za vez. Odmah sam se raspitala kod djevojke koja je zapisivala rezervacije o tome šta to je uopće polupodmornica i kako cijela stvar "hoda".

Objasnila mi je da polupodmornica prima do 12 putnika, koji su smješteni metar i pol ispod površine mora. Cijena karte za otprilike sat vremena vožnje je 70 kuna, s tim da postoji obiteljski popust - na kupljene 3 karte 4. je besplatna. Vozi se do Pašmana, malo oko onih otočića pa nazad u Biograd. Polazak je u 10 sati, 16,30 i 18,00, po noći još nemaju vožnje jer nisu nabavili reflektore i ne bi se ništa vidjelo.

Nakon kratke konstatacije s obitelji i moje "ja biii, mene to zanimaaaa" kupili smo karte za sutradan u 6 popodne.

Djeca su se veselila, a mene je poprimalo sve veće uzbuđenje kako je vrijeme prolazilo. Da, uzbuđenje...počinjalo me biti strah kako je vrijeme odmicalo. Nikako se dočekati tih 6 sati i osjećala sam se kao da idem zubaru, a ne doživjeti nešto lijepo i posebno. Po svom običaju gunđala sam sama sa sobom, jel mi toga baš trebalo. Strah se pojačao kad je konačno došlo to vrijeme za polazak i kad smo stigli do podmornice. Ništa mi nije pasalo. Izgledala mi je na danjem svijetlu nekako premaleno, pa preusko, pa preklimavo i preljuljavo, čak mi je odjednom izgledala i precrveno....

Od straha i treme sam postala hiperaktivna, pričala sam ko navijena i hodala s turbo pogonom u nogama. Pokušali su me malo umiriti, dobila sam i nekoliko umirujućih smsa podrške, ali nisam imala mira i tražila sam da me puste na podmornicu jer "moram sve poslikati dok još nema ljudi". I slikala sam...

Ovo nije kao što se meni činilo, futuristički solarij za skupno sunčanje, nego ulaz u podmornicu....


Unutrašnjost nalik svemirskom brodu.....
Vozač Mladen koji je spremno pozirao...

Huluvu in space...
Stiglo je i tih ostalih 8 ljudi, tako da se prilično pogužvalo dolje..


Pogled kroz prozor....


Na žalost mi nemamo neke koraljne grebene ili potopljene galije, tako da se uglavnom vidio pjesak s morskim krastavcima, školjlkama, pokojom ribicom...sve u svemu jako lijepo.
Bila je i ponešto smeća, tako da je moj Zvonac nakon 2- 3 prazne boce rekao da uskoro očekuje da vidimo i odbačenog stojadina...ali, ne...prilično čisto podmorje, a kako smo se približavali otoku tako se i bolje vidjelo...


Tih sat vremena je jako brzo prošlo i bilo je prekrasno. Preporučila bih svakome, nije preskupo, a doživljaj je neponovljiv.
A za one koje se boje biti ispod površine mogu potvrditi da nema razloga. U krajnjem slučaju možete izaći na palubu i voziti se kao na običnom brodiću. A ovo nije običan brodić s dubljim gazom, ovo je solidna polupodmornica i to lijepe crvene boje :)))

Trill is back...

Eto, gotovo je moje more...
Čim bih ujutro ugledala more, rekla bih sama sebi "ajme, kako je lijepooo", nakon ručka bih se spustila do mora i pomislila "ajme, kako je lijepo to moreee", a navečer bi pomislila...ma zna se šta :)))
Svih tri tjedna sam uživala i divila se.

Ali....

Prvi dan me more gotovo stajalo glave. Došla sam na plažu i idem ja otplivati svoju rutu do bova i nazad. Već s obale mi se učinilo da su ove godine malo pomaknuli bove više u daljinu, prema pučini...ali nema veze, imam ja kondicije.

Krenula ja plivati i odredila si jednu crvenu bovu kao cilj. Crvene su veće od bijelih i čovjek se na njima može popravo odmoriti. Gledam ja bovu i plivam i plivam i plivam...nikako stići do nje. Valovi su bili poprilični i ometali su me gdje su god stigli. Te u plivanju, te u orijentiranju. Svaki čas mi je crvena bova nestajala s vidika. Ruke su me već malo počinjale boljeti, uspuhala sam se, nešto mora sam i progutala, al do bove nikako....

Ništa...odustala sam i vratila se na obalu teškom mukom. Zadihana, al na sigurnom kopnu, pogledala sam u more i ugledala svoju bovu kako ide čas simo čas tamo. Nije ni čudo, moja crvena bova je bila ništa drugo do glava nekog djede u crvenoj kapi za plivanje. Grrrr....

Bila sam malo ljuta na tog djeda, šta će mu uopće kapa u moru i kud baš crvenu da obuče i zašto stalno tako daleko pliva i sve sam tako nešto gunđala u sebi, a onda sam pogledala slike što su moji slikali s obale. Moja kosa pobjelila od sunca čisto lako bi se isto tako mogla zamjeniti za bovu, doduše bijelu boje, ali ipak bovu...


P.S. znam da na slikama te bove ne izgledaju tako daleko kao u mojoj priči, ali jedini mogući zaključak je...da bove nisu fotogenične ;)))

Ljubavna razglednica i pozdravi od Trill...