20.09.2006., srijeda
Morbini
Lipo ja učin svoga maloga da ne beštima, da ne vriđa starije, da pozdravlja na ulici, da bude finćukast, da se ne tuče, da prelazi cestu na zeleno, da ne baca otpatke po putu, da pomaže drugima, umiven gre u novi dan, i opranih zub u san.
Jubin ga, opraštan mu, darivan ga toplinon i jubavlju. Povrh svega toga ne da san u raskoraku, nego u špagatu za zadovoljit njegovu znatiželju i odgovorit na njegova pitanja o nogometu od postave svjetskih igrača do pitalica o seksu. Osin ča se ja trudin oko njega, trudi mu se i ćaća, škola, Crkva, pa i susidi livi i desni i oni s vrja ulice, novine, televizija, policija i vojska. Doma je pravi uncut. Ne može bit divljiji nego je! Rekla mi je učiteljica: „A bolje da van je taki doma, nego u školu.“ Još je nadodala: „Jebiga!“ Mislin, svaka njoj čast. Otvorena je i opuštena, baca na moderno, ali „Jebiga“ nekako mi ne ide u uvo od nje. Ajmo reč da to nije gruba rič, ka šta ni „sranje“nije gruba. Ne znan više. Nekako su makle sve te granice. S druge bande ne bi tila da mi dite doma pere sude, baca škovace, čini postelju, tuče bajame za kolače, piše domaće radove, a kad zakorači na ulicu postane razbojnik spreman izvuč bokser ili ne daj Bože nož. Morebit da zabadan svugdi nos pa puno razmišljan. A da se ja uvatin lipo posla, pa mi nećedu činit morbini u guzicu!
|
- 14:24 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
18.09.2006., ponedjeljak
Mafija vamo, mafija tamo, a ja bez sriće naletin na govno
Banke, policija, građevinarstvo, likari, farmacija, ministri, dileri... Uuu ča sve znan, ali neću pripovidat. Sve se zna, i sve san već sto puti čula. Bolje je ne znat.
Nekidan san tila podmitit policajca jer nisan bila vezana i osvanula san u novinama ka glavni kriminalac. Gore od svega je moja jako loša slika. Nenamištena frizura, bez make upa u robi za štrapac itd itd, zatečena u krivom profilu. Šta ti je medijska srića! Baš san taj dan skinila onu lipu zlatnu kolajnu ča su mi kolegice poklonile kad san se udala, a davala je mome šarmu jednu posebnu, rekla bi zlatnu notu i klasično-sportski-repersko-hakerski-metalsko-gejmerski štih. Osin toga umislila san da mi taj zlatni lanac nosi sriću. Išla san na kartu šarma (bez kolajne), pa na lipe oči, a tek onda na šolde. Poslin san priko veze tražila od nadležnog policajca za prometne prekršaje da mi poništi kaznu, ali već su me unili u kompjuter.
Pravi obrazac moga ponašanja seže daleko u prošlost. Točnije u ditinjstvo. Mene su svitovale materine prijatejice kako ne valja na prvu odustat posebno kad van je od nečega potriba ili ako triba obavit šta priko reda, kome se ulizat ili se prošvercat na vapor... Ja san nekoliko puta to tila provat u praksi, ali mi nekako ta uloga ne stoji. Lakše mi je podnit objašnjenje da za moje neuspjehe zaključin kako nije stvar u mome šarmu i lošoj glumi, već da jednostavno iman filing naletit na paštetu!
P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna.
|
- 12:52 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|