Nikako nešto novo napisat. Nikako riješit tekuće ciljeve, ali se tješim: hej barem imam cilj! A imam ih mnogo. Samo što stoje tamo gdje jesu. Ništa se ne događa, osim što vrijeme uzima svoj danak. Zadnje što mi buba po glavi su socijalni stanovi i problematika rješavanja tog pitanja u našoj maloj državici. Međutim nedostaje političke volje za ozbiljnije investiranje u stanovanje. Sam Predsjednik mi je obećao izborit socijalni stan, ali prvo trebam doći na listu. Predsjednik je dao to obećanje mnogima i nisam naivna, ali ne mogu reći da mi njegova podrška nije godila. Lista je predugačka i prežalosna. Čak i nemam obraza usudit se pokušat koliko je ljudi socijalno ugroženo, koliko ih je slabe platežne moći. Zarekla sam se da stan u Splitu neću kupovati, čisto zbog ne robavanja sistemu koji nam nameće lijena država, „gladne“ banke i još uvijek nenormalno velika potražnja za basnoslovno skupim stanovima koji su deficitarni. Socijalno stanovanje je kod nas na margini. Sve se manje može učiti na iskustvima razvijenih zemalja. Stambena politika u našoj državi niti ne postoji. Postoji u nekim drugima krugovima koje ovdje neću spominjati, jer bi mogla dobiti "metak u glavu". Zemljišna politika i politika urbanizacije značajno usporavaju moguće stambene projekte. Osim premirane stambene štednje i najave plaćanja najamnina ciljanih skupina (leasing) za sada nema ništa novog kod nas. Dio tranzicijskih zemalja daje izdašne poticaje za stjecanje stanova u vlasništvu, i to kroz porezna oslobođenja od plaćanja poreza na dohodak. Činjenica je će problemi stanovanja postati važnim političkim problemom.
I dalje stan je mrtvo slovo na papiru …
|