|
Kad rastao sam se od prijatelja, Bio je poput planine od snijega U jednoj lavini otišao je zauvijek… Zaboravila sam koliko su prelijepa jutra U njim još uvijek dišeš I živiš... Prestala sam osjećati hladnoću na kapcima Mirisati rosu Jutrima... Neostvarene želje kapaju kao sinoćnja kiša S već napola osušenih grana, Naizgled sve će opet biti isto... Zaboravila sam koliko su prelijepa jutra U njim još uvijek stojimo skupa U snijegu do koljena... Poželim pobjeći I nikada se više ne vratiti Ovim livadama i šumamama Našem djetinjstvu Našim jutrima... Zaboravila sam koliko su prelijepa jutra U njima još dišeš I živiš... Naizgled sve je isto Samo što ovaj put stojim sama Tražeći pogledom tvoje lice... I nemam kamo pobjeći Jer uvijek si sa mnom Jutrima... |