Kad rastao sam se od prijatelja,
Bio je poput planine od snijega
U jednoj lavini otišao je zauvijek…
Zaboravila sam koliko su prelijepa jutra
U njim još uvijek dišeš
I živiš...
Prestala sam osjećati hladnoću na kapcima
Mirisati rosu
Jutrima...
Neostvarene želje kapaju kao sinoćnja kiša
S već napola osušenih grana,
Naizgled sve će opet biti isto...
Zaboravila sam koliko su prelijepa jutra
U njim još uvijek stojimo skupa
U snijegu do koljena...
Poželim pobjeći
I nikada se više ne vratiti
Ovim livadama i šumamama
Našem djetinjstvu
Našim jutrima...
Zaboravila sam koliko su prelijepa jutra
U njima još dišeš
I živiš...
Naizgled sve je isto
Samo što ovaj put stojim sama
Tražeći pogledom tvoje lice...
I nemam kamo pobjeći
Jer uvijek si sa mnom
Jutrima...