|
Sasvim iskreno i sasvim spontano. U ovom trenutku u meni nema ni trunke vjere u ljubav. Neka voda nosi sve. Lažni zanos koji je hranio osmjeh na mojim usnama. Nadu koja je potpirivala toplinu u mom srcu. Jer svaka propala nada odnosi dio mene. I ne znam da li s vremenom postajem čvršća ili sam samo navikla na taj prokleti osjećaj. Mrzim sebe zato jer ne znam mrziti nikoga. I prema nikome ne mogu biti kritična; osim prema sebi, naravno. Imam punu vreću opravdanja, kako onih istinitih, tako i onih lažnih, za druge. A za sebe nemam nijedno, čak ni lažno. Ono što trenutno želim je samoća. Želim biti sama. Sasvim sama. Sa svoji mislima. I suzama. Jer, jedino tada znam voljeti sebe. Nakupilo se puno toga. Previše za mene. Sinoć sam se prvi put u životu rasplakala pred gomilom ljudi. A inače ne mogu plakati pred drugima. Dakle, nije dobro. Neke su se scene previše puta ponovile u mom životu. Ne znam da li je to neki znak ili sasvim slučajan splet okolnosti. No, bilo kako bilo ovih ću dana opet biti u bolnici češće nego većina ljudi. Opet ću «dubiti na glavi». I to uvijek na istom mjestu. I zbog približno istog razloga. I opet ću biti sasvim sama. Ali ovaj put bez snova. Jer, nekako mi se čini da se oni neće ostvariti sve dok mi ne postanu manje bitni. Ponovno se vraćam u svoju stvarnost. I opet se osjećam jednako kao što sam se osjećala većinu svog života. Nimalo sretnije. Nimalo tužnije. Negdje sam tu, na granici. I dalje će ljudi za mene govoriti da sam dobra. No, voljela bih znati što im to, k vragu, znači. Jer, ako sam već toliko silno dobra zašto nitko ne želi hodati u korak sa mnom držeći me za ruku? |