|
Ponekad sam poput djeteta. Igram se mislima i stihovima. Ima dana kada zagnjurim glavu u jastuk i razmišljam. Sasvim tiho. Ima dana kada sam sretna. I kada mi oči sjaje. Ima dana kada se osjećam sasvim samom. Usred gomile ljudi. Ima dana kada obožavam tišinu. I kada plešem u njenom ritmu. Ima dana kada mi je tišina galama. Prevrtljiva sam. Baš kao i moje misli. Ipak, neke se stvari ne mijenjaju. Ostaju iste. Zauvijek. I u svako doba. Unatoč svemu. Unatoč svima. Ona mi je rekla da sam se uozbiljila. Ona je jedna od mojih najboljih prijateljica. Svoje je riječi umotala u šareni papir na kojemu je velikim slovima napisala: «kritika». Zbunila me. U potpunosti. Jer, mislila sam da je sasvim normalno što sa dvadeset i dvije godine ne razmišljam jednako kao sa sedamnaest. Jer, toliko se toga dogodilo. Kroz moj je život prošla gomila ljudi. Izmijenilo se bezbroj raznih situacija. Dobrih i onih malo manje dobrih stvari. I sve je to ostavilo traga. Jer, ja nisam kamen. I nemam izgrađen mehanizam kojim bih se branila od vanjskog svijeta. Upijam poput spužve sve što me se na bilo koji način dotiče. I, brinu me tuđe tuge. Baš kao i prije. Veseli me tuđi osmijeh. Baš kao i prije. Ima ljudi koji iz mene izvlače ono najbolje. Ona je donedavno bila jedna od njih. Sada mi se čini kako je odšetala na suprotnu stranu. I kako je neopisivo veseli kada se ja osjećam jadnom. A ja jesam jadna. Jer, za tuđu sam sreću svašta spremna podnijeti. I svojevoljno pristajem biti žrtvom. Jer, rijetko kad govorim ne mogu i neću. Pa se često osjećam kao neka ustanova u koju ljudi svrate samo kada im je potrebna pomoć. Da bih to promijenila, moram promijeniti sebe. A ne znam jesam li na to spremna. Jer, ima ljudi koji me i ovakvu vole. I koji mi vraćaju istom mjerom. No, mene brine ona. Jer, još uvijek mi je stalo. A, nekako mi se čini da je ona mene otpisala. Bez nekog posebnog razloga. Imam osjećaj kako je za nju naše prijateljstvo postalo poput natjecanja. Ali ja ne sudjelujem baš aktivno. Trudim se ne biti previše vesela u njenom društvu kako ne bih zasadila zavist. Zato, radije prešutim neke stvari. I dopuštam joj da se osjeća nadmoćnom. Jer to joj očito hrani ego. A meni hrani sumnju u naše prijateljstvo… |
26.06.2006., ponedjeljak
21.06.2006., srijeda
|
Pogledaj iza zjenica I otkrit ćeš tko sam Sasvim sigurno I bez ikakve sumnje Ja ti namjerno Neću odati tajnu Jer ovaj put želim Da ljubav bude ljubav A ne predstava za dvoje Ukradi me komad po komad I dobro me čuvaj Nagovori me na snove I na miris jastuka u zoru Na vrele usne u suton Umotaj svoje dodire Kao poklone U šarene kutije I reci mi tiho Najtiše: "Najdraža moja, volim te" |
17.06.2006., subota
|
Današnji dan. Sunčan. Kao stvoren za spontani odlazak na more. U planine. S nekim koga voliš. S nekim do koga ti je stalo. Kao stvoren za duge šetnje uz obalu. Savršen za izležavanje u zamračenoj sobi. Uz jagode i šlag. Uz ljubav. Ja sam ostala uz knjigu. I zadovoljna sam. Jer napokon imam vremena pročitati nešto, a da nije stručna literatura. Napokon je gotova tortura oko faksa. I napokon mogu spavati bez nervoze. Bez onog čudnog osjećaja u želucu koji mi ne dopušta da zaboravim na strah. Osjećaja koji me podsjeća kako će jutro zatražiti od mene da iskažem svo svoje znanje pred namrgođenim licem koje glumi strogost. Pobijedila sam i ovaj put. Dobila ocijene koje želim, nastavila raditi posao koji volim i silno sam ponosna na sebe. No, nekako mi se čini da sam ljude oko sebe previše navikla na savršenstvo. I to što imam toliko petica u indeksu i ove godine njima je sasvim normalno. To što sam se smiješila i kad sam iz dana u dan spavala manje od pet sati njima i nije neki pothvat. Jer, nisu navikli na drugačije. Priznajem, uvijek sam se trudila biti što bolja. Doduše, ne zbog drugih već zbog sebe. No, ostvarujući svoje ciljeve donosila sam radost i onima koji me vole. I sretna sam zbog toga. No, nekako mi se čini da u životu bolje prolaze ljudi koji mi ni mrvicu ne nalikuju. Nisam nametljiva i ako već mogu sjediti u kutu i šutjeti, to će zasigurno biti moj odabir. Samozatajna sam i mene se ne može upoznati za par minuta. Otvaram se polako. Oprezna sam, ali iskrena. Uvlačim se u srca sasvim polako. Uvijek nastojim izgraditi čvrste temelje. Ponekad sam i naivna. Pa dajem i više nego što se od mene traži. A ljudi su okrutni. I rijetko će se odreći nečega što im pripada u korist drugoga. Imala sam na vlastitoj koži osjetiti najgori oblik sebičnosti. Nije baš ugodno kad shvatiš da osoba koju voliš nazivati prijateljicom uopće nema razumijevanja za tvoje osjećaje. I da je spreman olako odbaciti zajedničke godine, da joj tvoje suze ne znače ništa i da je ona ta koje uvijek, ali uvijek mora biti na prvom mjestu. U tom trenutku postaješ svjestan da nikome, ali apsolutno nikome ne možeš vjerovati u potpunosti. Jer malo je onih koji će tvoju sreću staviti ispred svoje. I, nema tu ništa loše sve dok ljudi to ne rade podmuklo. Sve dok su karte na stolu nemam problema. Jer tada obje strane znaju što mogu očekivati. Ali, ne podnosim kada me netko uvjerava da će biti tu, a onda nestane glavom bez obzira. I to u trenutku kada mi je najpotrebniji. U najmanju ruku, to boli. No svijet je okrutan. Život je borba i u njoj preživljavaju samo najjači. Svi mi imamo svoje oružje. Biramo ga sami, kao i način na koji ćemo ga upotrijebiti. Biramo cilj koji želimo postići, put kojim želimo ići. Cijeli život učimo prihvaćati različitosti. Živjeti okruženi ljudima koji ne misle isto. Ljudima koji imaju sasvim drugačije prioritete. Koji žive za neke sasvim druge stvari. Često takve ljude, koji nam nimalo ne sliče volimo nazivati čudnima. Ja ne bih rekla da su oni čudni. Oni su za mene jednostavno različiti. I svi zaslužuju priliku. Stoga, iskoristite svoju priliku na najbolji mogući način. Živite u skladu sa svojim pravilima vodeći računa o tuđim osjećajima. Otvoren kavez Nešto se divno dešava s nama, osjećaš li to i sama? U nama se pomiču neke granice što su nas stezale godinama. I naša ljubav, ko ptica u kavezu kad joj otvoriš vrata, ustreptala gleda u beskrajnu plavet, i od ljepote strah je hvata. Već sama pomisao da je slobodna, da može zaparati visine modre, kavez joj čini većim od svemira, većim od njene slobode. E. Kišević |
10.06.2006., subota
|
Minute me pretiču. Ne pišem puno. Fali mi to. Fali mi djelić dana koji bi bio samo moj. Mijenjam se nevjerojatnom brzinom. U meni ima snage i volje za desetoricu. Spremna sam promijeniti svijet. I iako moj radni dan traje nešto manje od petnaestak sati, još uvijek se smiješim. I, čudno je kako mi napokon sve ide kako treba. Nemam se vremena zamarati nebitnim stvarima. Nemam vremena poklanjati pažnju ljudima koji to ne zaslužuju. Napokon sam uzela stvari u svoje ruke. Ne tražim lažna opravdanja za sebe. I ne mislim biti ničija žrtva. Sama donosim svoje odluke. Bez obzira na tuđe mišljenje. Jer, ja sam ipak ja. Razmišljam na neki svoj način. Ne nužno najbolji, ali moj. Najbolji za mene. Sama bojim svoj svijet. Dopuštam ljudima da slobodno uđu u njega. Isto tako nekim drugim ljudima dopuštam da ga napuste. Bez potrebe da smišljaju lažna opravdanja. Jer, ja ne želim mrvice. I ne želim pukotine. Ne trebaju mi lažne titule. Ako me netko zove prijateljicom onda upravo to i želim biti. U mom svijetu nema potrebe za laži. Draže mi je imati par iskrenih ljudi, nego hrpu napola izgrađenih odnosa. I radije ću biti sama nego s nekim tko ne čuje moje korake. Tko ne zna pročitati moje poglede. Minute me pretiču... Boje se u mom svijetu mijenjaju u nešto svjetlije tonove. Nadam se da će tako i ostati... |