Minute me pretiču. Ne pišem puno. Fali mi to. Fali mi djelić dana koji bi bio samo moj. Mijenjam se nevjerojatnom brzinom. U meni ima snage i volje za desetoricu. Spremna sam promijeniti svijet. I iako moj radni dan traje nešto manje od petnaestak sati, još uvijek se smiješim. I, čudno je kako mi napokon sve ide kako treba. Nemam se vremena zamarati nebitnim stvarima. Nemam vremena poklanjati pažnju ljudima koji to ne zaslužuju. Napokon sam uzela stvari u svoje ruke. Ne tražim lažna opravdanja za sebe. I ne mislim biti ničija žrtva. Sama donosim svoje odluke. Bez obzira na tuđe mišljenje. Jer, ja sam ipak ja. Razmišljam na neki svoj način. Ne nužno najbolji, ali moj. Najbolji za mene. Sama bojim svoj svijet. Dopuštam ljudima da slobodno uđu u njega. Isto tako nekim drugim ljudima dopuštam da ga napuste. Bez potrebe da smišljaju lažna opravdanja. Jer, ja ne želim mrvice. I ne želim pukotine. Ne trebaju mi lažne titule. Ako me netko zove prijateljicom onda upravo to i želim biti. U mom svijetu nema potrebe za laži. Draže mi je imati par iskrenih ljudi, nego hrpu napola izgrađenih odnosa. I radije ću biti sama nego s nekim tko ne čuje moje korake. Tko ne zna pročitati moje poglede. Minute me pretiču... Boje se u mom svijetu mijenjaju u nešto svjetlije tonove. Nadam se da će tako i ostati...
Post je objavljen 10.06.2006. u 17:45 sati.