|
Baci pogled preko ramena kad pođeš kad po meni ko po suhom lišću prođeš pa me makar laktom u grudi pogodi makar grub tvoj dodir bio još mi godi Baci osmjeh ispod uvojaka barem da u tvoje misli bar na kratko stanem ko u usporenom filmu se spotakni preko mojih nogu ruku mi dotakni Pratim te, sve u korak svaku stopu poljubim svaku suzu, svaki uzdah osjetim tu sam da ti nadu vratim ako padneš da te uhvatim pratim te, i kad ne gledam po koraku te znam svaki drhtaj tvoga tijela osjećam tu sam da ti nadu vratim ako padneš da te uhvatim Pratim te... Kad se ispod tvoga kišobrana stisnem ja sam sretan iako na pola kisnem pa me makar laktom u grudi pogodi makar grub tvoj dodir bio još mi godi Krv u glavu udari i ko struja oživi ovo tijelo bar na kratko ozdravi Pratim te... Toše Proeski |
29.07.2006., subota
19.07.2006., srijeda
|
Sasvim iskreno i sasvim spontano. U ovom trenutku u meni nema ni trunke vjere u ljubav. Neka voda nosi sve. Lažni zanos koji je hranio osmjeh na mojim usnama. Nadu koja je potpirivala toplinu u mom srcu. Jer svaka propala nada odnosi dio mene. I ne znam da li s vremenom postajem čvršća ili sam samo navikla na taj prokleti osjećaj. Mrzim sebe zato jer ne znam mrziti nikoga. I prema nikome ne mogu biti kritična; osim prema sebi, naravno. Imam punu vreću opravdanja, kako onih istinitih, tako i onih lažnih, za druge. A za sebe nemam nijedno, čak ni lažno. Ono što trenutno želim je samoća. Želim biti sama. Sasvim sama. Sa svoji mislima. I suzama. Jer, jedino tada znam voljeti sebe. Nakupilo se puno toga. Previše za mene. Sinoć sam se prvi put u životu rasplakala pred gomilom ljudi. A inače ne mogu plakati pred drugima. Dakle, nije dobro. Neke su se scene previše puta ponovile u mom životu. Ne znam da li je to neki znak ili sasvim slučajan splet okolnosti. No, bilo kako bilo ovih ću dana opet biti u bolnici češće nego većina ljudi. Opet ću «dubiti na glavi». I to uvijek na istom mjestu. I zbog približno istog razloga. I opet ću biti sasvim sama. Ali ovaj put bez snova. Jer, nekako mi se čini da se oni neće ostvariti sve dok mi ne postanu manje bitni. Ponovno se vraćam u svoju stvarnost. I opet se osjećam jednako kao što sam se osjećala većinu svog života. Nimalo sretnije. Nimalo tužnije. Negdje sam tu, na granici. I dalje će ljudi za mene govoriti da sam dobra. No, voljela bih znati što im to, k vragu, znači. Jer, ako sam već toliko silno dobra zašto nitko ne želi hodati u korak sa mnom držeći me za ruku? |
02.07.2006., nedjelja
|
Voljela bih da mi se desi ljubav. Nježna poput kapljice rose. Voljela bih voljeti nekoga. Zaljubiti se u nečije mane. Voljela bih na svom licu ponovno vidjeti onaj blesavi osmijeh koji nitko ne zna protumačiti. Voljela bih da mi srce ponovno zakuca onim ludim ritmom. Jer, dugo nisam voljela. I dugo nisam svoj odraz gledala u nečijim očima. A spremna sam na to. Jer, preboljela sam prošlu ljubav. I osjećam kako nam više ništa nije zajedničko. Sva moja bol je nestala, a ostale su samo daljine koje nas dijele. Par uspomena, osmjeha, dodira i poneki drhtaj. Zatvorila sam vrata za sobom. I sada sam ponovno na početku. Upoznala sam nekoga. Ovih dana. Ponovno me prati ono uzbuđenje. Slatko iščekivanje do ponovnog susreta. Ne mogu reći da sam se zaljubila. Ali, drago mi je što me želi ponovno vidjeti. Drago mi je, unatoč tome što se pomalo bojim. Što ako ne budem dovoljno dobra? I što ako on sruši moj novosagrađeni mir? Čudno je to kako uvijek u trenutku kada shvatim kako sam zapravo sretna sama naleti netko. I uvijek kada se pomirim s činjenicom da nemam sreće u ljubavi, pojavi se prilika za ljubav. Možda bih trebala promijeniti mišljenje. Uvjeriti samu sebe kako zapravo imam puno sreće u ljubavi. I kako sam zapravo dobra i prekrasna. Kako mogu usrećiti svakoga. Jer, na kraju krajeva pozitivne misli potiču dobre stvari. Bojim se kako će mi ponestati samopouzdanja. I kako ću opet propustiti priliku zbog svoje nesigurnosti. Jer, ja najviše volim šutjeti u trenutku kada se od mene očekuje da pričam. I ponekad se osjećam kao u nekoj staklenoj kutiji koju ne mogu razbiti. I onda propustim priliku da budem svoja. Zapravo, meni većinu vremena nije jasno zašto me drugi ljudi vole? Jer, ja ne znam dati pravi savjet u pravo vrijeme. Često sam tiha, nježna i dosadna. Zbunjena, jer većinu vremena živim u svojim mislima. A, ipak imam dosta prijatelja. Dovoljno da popune moj dan. I zapravo mi ne nedostaje ljubavi. Osjećam se voljenom i sigurnom. No, ipak bih željela nekoga kome bih budila jutra i uspavljivala dane. Nekoga kome bih poklonila uzdahe. Hoće li on biti taj? Voljela bih da bude. Jer, već sam pomalo umorna od traženja… |