|
Ponekad sam poput djeteta. Igram se mislima i stihovima. Ima dana kada zagnjurim glavu u jastuk i razmišljam. Sasvim tiho. Ima dana kada sam sretna. I kada mi oči sjaje. Ima dana kada se osjećam sasvim samom. Usred gomile ljudi. Ima dana kada obožavam tišinu. I kada plešem u njenom ritmu. Ima dana kada mi je tišina galama. Prevrtljiva sam. Baš kao i moje misli. Ipak, neke se stvari ne mijenjaju. Ostaju iste. Zauvijek. I u svako doba. Unatoč svemu. Unatoč svima. Ona mi je rekla da sam se uozbiljila. Ona je jedna od mojih najboljih prijateljica. Svoje je riječi umotala u šareni papir na kojemu je velikim slovima napisala: «kritika». Zbunila me. U potpunosti. Jer, mislila sam da je sasvim normalno što sa dvadeset i dvije godine ne razmišljam jednako kao sa sedamnaest. Jer, toliko se toga dogodilo. Kroz moj je život prošla gomila ljudi. Izmijenilo se bezbroj raznih situacija. Dobrih i onih malo manje dobrih stvari. I sve je to ostavilo traga. Jer, ja nisam kamen. I nemam izgrađen mehanizam kojim bih se branila od vanjskog svijeta. Upijam poput spužve sve što me se na bilo koji način dotiče. I, brinu me tuđe tuge. Baš kao i prije. Veseli me tuđi osmijeh. Baš kao i prije. Ima ljudi koji iz mene izvlače ono najbolje. Ona je donedavno bila jedna od njih. Sada mi se čini kako je odšetala na suprotnu stranu. I kako je neopisivo veseli kada se ja osjećam jadnom. A ja jesam jadna. Jer, za tuđu sam sreću svašta spremna podnijeti. I svojevoljno pristajem biti žrtvom. Jer, rijetko kad govorim ne mogu i neću. Pa se često osjećam kao neka ustanova u koju ljudi svrate samo kada im je potrebna pomoć. Da bih to promijenila, moram promijeniti sebe. A ne znam jesam li na to spremna. Jer, ima ljudi koji me i ovakvu vole. I koji mi vraćaju istom mjerom. No, mene brine ona. Jer, još uvijek mi je stalo. A, nekako mi se čini da je ona mene otpisala. Bez nekog posebnog razloga. Imam osjećaj kako je za nju naše prijateljstvo postalo poput natjecanja. Ali ja ne sudjelujem baš aktivno. Trudim se ne biti previše vesela u njenom društvu kako ne bih zasadila zavist. Zato, radije prešutim neke stvari. I dopuštam joj da se osjeća nadmoćnom. Jer to joj očito hrani ego. A meni hrani sumnju u naše prijateljstvo… |