|
Današnji dan. Sunčan. Kao stvoren za spontani odlazak na more. U planine. S nekim koga voliš. S nekim do koga ti je stalo. Kao stvoren za duge šetnje uz obalu. Savršen za izležavanje u zamračenoj sobi. Uz jagode i šlag. Uz ljubav. Ja sam ostala uz knjigu. I zadovoljna sam. Jer napokon imam vremena pročitati nešto, a da nije stručna literatura. Napokon je gotova tortura oko faksa. I napokon mogu spavati bez nervoze. Bez onog čudnog osjećaja u želucu koji mi ne dopušta da zaboravim na strah. Osjećaja koji me podsjeća kako će jutro zatražiti od mene da iskažem svo svoje znanje pred namrgođenim licem koje glumi strogost. Pobijedila sam i ovaj put. Dobila ocijene koje želim, nastavila raditi posao koji volim i silno sam ponosna na sebe. No, nekako mi se čini da sam ljude oko sebe previše navikla na savršenstvo. I to što imam toliko petica u indeksu i ove godine njima je sasvim normalno. To što sam se smiješila i kad sam iz dana u dan spavala manje od pet sati njima i nije neki pothvat. Jer, nisu navikli na drugačije. Priznajem, uvijek sam se trudila biti što bolja. Doduše, ne zbog drugih već zbog sebe. No, ostvarujući svoje ciljeve donosila sam radost i onima koji me vole. I sretna sam zbog toga. No, nekako mi se čini da u životu bolje prolaze ljudi koji mi ni mrvicu ne nalikuju. Nisam nametljiva i ako već mogu sjediti u kutu i šutjeti, to će zasigurno biti moj odabir. Samozatajna sam i mene se ne može upoznati za par minuta. Otvaram se polako. Oprezna sam, ali iskrena. Uvlačim se u srca sasvim polako. Uvijek nastojim izgraditi čvrste temelje. Ponekad sam i naivna. Pa dajem i više nego što se od mene traži. A ljudi su okrutni. I rijetko će se odreći nečega što im pripada u korist drugoga. Imala sam na vlastitoj koži osjetiti najgori oblik sebičnosti. Nije baš ugodno kad shvatiš da osoba koju voliš nazivati prijateljicom uopće nema razumijevanja za tvoje osjećaje. I da je spreman olako odbaciti zajedničke godine, da joj tvoje suze ne znače ništa i da je ona ta koje uvijek, ali uvijek mora biti na prvom mjestu. U tom trenutku postaješ svjestan da nikome, ali apsolutno nikome ne možeš vjerovati u potpunosti. Jer malo je onih koji će tvoju sreću staviti ispred svoje. I, nema tu ništa loše sve dok ljudi to ne rade podmuklo. Sve dok su karte na stolu nemam problema. Jer tada obje strane znaju što mogu očekivati. Ali, ne podnosim kada me netko uvjerava da će biti tu, a onda nestane glavom bez obzira. I to u trenutku kada mi je najpotrebniji. U najmanju ruku, to boli. No svijet je okrutan. Život je borba i u njoj preživljavaju samo najjači. Svi mi imamo svoje oružje. Biramo ga sami, kao i način na koji ćemo ga upotrijebiti. Biramo cilj koji želimo postići, put kojim želimo ići. Cijeli život učimo prihvaćati različitosti. Živjeti okruženi ljudima koji ne misle isto. Ljudima koji imaju sasvim drugačije prioritete. Koji žive za neke sasvim druge stvari. Često takve ljude, koji nam nimalo ne sliče volimo nazivati čudnima. Ja ne bih rekla da su oni čudni. Oni su za mene jednostavno različiti. I svi zaslužuju priliku. Stoga, iskoristite svoju priliku na najbolji mogući način. Živite u skladu sa svojim pravilima vodeći računa o tuđim osjećajima. Otvoren kavez Nešto se divno dešava s nama, osjećaš li to i sama? U nama se pomiču neke granice što su nas stezale godinama. I naša ljubav, ko ptica u kavezu kad joj otvoriš vrata, ustreptala gleda u beskrajnu plavet, i od ljepote strah je hvata. Već sama pomisao da je slobodna, da može zaparati visine modre, kavez joj čini većim od svemira, većim od njene slobode. E. Kišević |