|
|
31.03.2006. petakhrvati u dijaspori
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Jucer popodne su me zvali za jedan razgovor za posao! A bas jucer sam se toliko zalila u vezi svog sadasnjeg posla. Ponekad je zivot pun slucajnosti. Ovaj poziv naravno ne znaci nista. Imala sam ja vec prije razgovore za posao, a ipak nisam dobila posao. Nisam bas strucnjak po tom pitanju. Svaki put uspijem reci nesto pogresno zbog cega ipak izaberu nekoga drugoga. Ne znam kako mi uspije da svaki bozji put kazem upravo SUPROTNO od onoga sto oni zele cuti. Osim toga ne znam sto da obucem i budem svaki put toliko nervozna da mi se jezik totalno zapetlja. Stvarno mrzim razgovore za posao. Razgovor mi je slijedeci utorak 4.4. u 17.30. Vec unaprijed znam da na kraju od toga nece biti nista, ali mislim da je vec pozitivno da su me uopce zvali. To bar znaci da su moj zivotopis i motivacijsko pismo prihvatljivi. E da mi je sad bar jos otkriti tajnu dobrog razgovora za posao. Jer koliko god ih ja mrzila, bez razgovora za posao nema sanse da dobijem posao. |
|
Upravo sam imala razgovor sa seficom u povodu krizne situacije koja u ovom trenutku vlada u nasoj firmi. Financijska situacija je losa, ljudi dobijaju otkaze i pokusava se ustediti na sve moguce nacine. Da, da, ovakve se stvari dogadaju cak i u zapadnoj Evropi. Ja se u svakom slucaju (bar za sada) ne trebam brinuti, jer imam stalni ugovor. Osim toga je sefica bila puna pohvala na moj racun: ja sam prekvalificirana, sve sto radim, radim super dobro, ma jednom rjecju savrsena sam zaposlenica. To je sve divno i krasno, i naravno da se nakon takvih pohvala dobro osjecam, ali prava istina je da ja vec dugo zelim novi posao. Potreban mi je posao na visem nivou i novi izazov. Ovdje radim vec 2 godine i u meduvremenu sam tu i tamo pokusala naci nesto novo, ali nikako da mi uspije. Jer budimo realni: ja sam ovdje strankinja. Strankinja…. To je za mene jedna ruzna i hladna rijec. Ali ipak je to ziva istina. Bez obzira sto tecno govorim nizozemski, cim otvorim usta mozes odmah cuti da nisam Nizozemka. Nisam isla u nizozemske skole niti zavrsila nizozemski fakultet. Nemam nizozemsko prezime. Nemam niti kapi nizozemske krvi, niti cu je ikad imati, pa makar zivjela ovdje 20 godina. Nizozemka ionako ni ne zelim biti. Bez obzira gdje zivim i sto radim, bit cu uvijek Hrvatica. Ja sam to sto jesam i upravo zato i jesam ovakva kakva jesam. Ali dobro. Ja mogu biti ponosna na to sto sam Hrvatica, ali moja nacionalnost mi je definitivno prepreka ovdje u Nizozemskoj. Koliko god se Nizozemci trudili biti tolerantni, ipak je u covjekoj prirodi da sve sto ti je nepoznato i strano diskriminiras. Pretpostavljam da vecina ljudi moju molbu za posao baci u kantu za smece, cim u mom zivotopisu vide da sam iz Hrvatske i da nemam nizozemsku diplomu (iako je moja diploma ovdje priznata!). Ja to potpuno shvacam, ali ipak je tesko prihvatiti da si upravo TI ta osoba cija je buducnost (ponovo) zavrsila u kanti za smece. Tesko je biti stranac u nepoznatoj zemlji. Ali koliko god sam ponekad izdeprimirana i frustrirana zbog mog posla, moram stvari ipak vidjeti u perspektivi i sjetiti se kako mi je bilo kad sam bila nezaposlena. To je tek bio pravi pakao. Buditi se svako jutro s mislju: “Sto cu danas pod milim bogom cijeli dan raditi?” Osjecas se potpuno beskorisno, ne znas kako da ispunis dane ni sto da radis sa sobom. Nades se u zacaranom krugu: sto manje toga radis, to ti se manje toga i da. I iako imas nevjerojatno puno slobodnog vremena, ne radis ama bas nista jer se ne mozes trgnuti iz svoje ucmalosti. Biti nezaposlena je najgora stvar koja mi se ikad u zivotu dogodila. I zato moram biti sretna da vec 2 godine imam posao. Iako nemam veliku placu (za nizozemske standarde), ipak svaki mjesec dobijem 1330 eura na racun i to mi omogucuje da vodim onakav zivot kakav mi se svida. Da izlazim koliko hocu, da idem vanka na vecere, da putujem u daleke zemlje, da kupim sebi sto hocu, da budem vlasnica kuce, itd, itd. Znate sto? Moj zivot uopce nije tako los, a pogotovo za jednu strankinju. |
|
Najveca strast u mom zivotu su putovanja. Otkad znam za sebe cinilo mi se fenomenalnim vidjeti razlicite zemlje i upoznati razlicite ljude. Jos uvijek se sjecam mog prvog putovanja kad mi je bilo 16 godina – u Rim. Nisam mogla povjerovati da se to stvarno dogada, da cu ja stvarno posjetiti jednu stranu zemlju, da cu krociti nogom izvan Hrvatske. To mi se cinilo nevjerojatnim i potpuno nemogucim. Tih tjedan dana u Rimu su mi jedni od najljepsih trenutaka u zivotu. Po prvi put doci u kontakt s necim novim, to je jedinstven osjecaj. Nakon povratka kuci sam jos danima i danima prepricavala sve dogadaje. Rodbina je dolazila u posjetu samo da cuje moje entuzijasticne price. Iako sam sad puno starija, moj stav o putovanjima se nimalo nije promijenio. Putovanja su najbolja stvar u zivotu. Ova nasa Zemaljska kugla je toliko velika i raznolika, da bi bila prava steta zakljucati se cijeli zivot u jednu minijaturnu zemlju kao sto je Hrvatska. Nemojte me krivo shvatiti, Hrvatska je prekrasna zemlja (pogotovo Split najlipsi grad na svitu!), ali ovaj svijet nam ima jos toliko toga za ponuditi, da to ne mogu tek tako odbaciti. Zato je moj zivotni cilj otkriti sto vise kutaka ovog naseg planeta. Upoznati sto je vise moguce novih kultura, krajolika i ljudi. Prosiriti vidike, steci nova iskustva, dozivjeti nove stvari, obogatiti moj zivot na sve moguce nacine. Zivot je prekratak da samo radim, jedem i spavam. Prije nego sta se snadem lezat cu u grobu i biti hrana crvima, ali prije nego sto se to dogodi, moci cu sama sebi reci: “Nina, zivjela si punim plucima i dozivjela si nevjerojatne stvari!”. Zivot moze biti prekrasan i pun iznenadenja, ali to ti nece tek tako pasti s neba. Moras uvijek ici u potragu za onim necim sto te motivira, cini sretnim i ispunjava. Za mene su to putovanja. 25. svibnja idem 25 dana na putovanje po Meksiku i Gvatemali, neorganizirano, samo Bart i ja. Jedva cekam i vec sam pocela odbrojavati. Jos samo 2 mjeseca. |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|