Sinoc sam se sastala s jednom poznanicom iz Hrvatske. Bilo je lijepo ponovo malo popricati na hrvatskom, ali nakon takvih sastanaka uvijek imam podjeljene osjecaje. Ne druzim se bas s Hrvatima u Nizozemskoj. Tu i tamo se nadem s nekim, ali u biti nemam bas prijateljske kontakte s Hrvatima ovdje. Mislim da je to najvise zbog toga sto imam osjecaj da osim sto dolazimo iz iste zemlje, nista drugo nemamo zajednicko. Da li je nacionalnost najvaznija za dobro prijateljstvo? Da li zato sto imamo isti materinji jezik to automatski znaci da se jedno drugome moramo svidati kao ljudi?
U pocetku, kad sam tek dosla u Nizozemsku, htjela sam doci u kontakt s Hrvatima, pa sam otisla par puta na hrvatsku misu. U Rotterdamu ima dosta Hrvata (procjenjuju ih mislim na oko 4000), pa ako zelis, mozes svaku nedjelju ici na misu na hrvatskom. Sjecam se da sam prije par godina bila na jednoj Bozicnoj misi. U jednom trenutku su poceli svirati Lijepu nasu, svi su ustali, stavili ruku na srce i poceli pjevati iz svega glasa. Ne znam, meni je to bilo previse. Ja shvacam da ljudima nedostaje domovina i da im je zbog toga nacionalni osjecaj mozda jos i jaci nego Hrvatima u Hrvatskoj, ali ipak. Pa bio je Bozic, a ne Dan drzavnosti! Bozic bi trebao biti nesto univerzalno, neovisno o nacionalnosti. To je bar moje misljenje. Nakon toga vise nikad nisam bila na hrvatskoj misi. Ja nemam potrebu u svakoj prigodi pjevati hrvatsku himnu, iako mogu razumjeti da ima Hrvata koji tu potrebu imaju.
Nakon te mise sve sam vise pocela razmisljati o tome zasto odredene stvari radim. Radim li ih samo zato sto sam u Nizozemskoj ili bi ih radila cak da sam i doma u Hrvatskoj? Npr. recimo da sam u Splitu i da se tamo odrazava koncert Severine. Ja sam rockerica u srcu i dusi i ni mrtva ne bi isla na takav koncert. A sto ako se takav koncert odrzava u Rotterdamu? Moram li onda ici tamo samo zato sto bi tamo bilo puno Hrvata i sto se pjeva na hrvatskom? Nakon dugog razmisljanja zakljucila sam da moram ostati vjerna samoj sebi bez obzira gdje se nalazim. Zato ni ne idem vise na hrvatsku misu. To ni u Hrvatskoj ne bi radila.
Ali da se vratim na poznanicu od sinoc. Ona se rodila u Rotterdamu i zivi cijeli svoj zivot u Rotterdamu. U Hrvatskoj nikad nije zivjela. Isla je tamo svake godine na par tjedana za skolske praznike i to je to. Ipak, mislim da je ona veca Hrvatica nego ja sama koja sam se rodila i odrasla i do svoje 24-e godine bez prestanka zivjela u Hrvatskoj. Kako je moguce da ona cijeli zivot zivi u Nizozemskoj, a da ta zemlja nema nikakav utjecaj na nju? Kao da je njena obitelj izmedu svoja cetiri zida u Rotterdamu stvorila kao nekakvu Malu Hrvatsku u kojoj se govori samo hrvatski, gleda samo HRT, slusa samo hrvatska muzika, jede samo hrvatska hrana i gdje ne dopiru utjecaji iz vanka. Mene nesto takvo fascinira.
Ono sto mi najvise smeta je da Hrvati ovdje skoro pa uvijek imaju negativne komentare o Nizozemcima (i opcenito o drugim nacionalnostima). Oni su drugaciji, nisu kao "nasi ljudi" (citaj kao ljudi iz bivse Juge), hladni su, nisu otvoreni, itd. Pa mozda oni jesu drugaciji od nas, ali zar je to stvarno vazno? Da li biti razlicit automatski znaci nesto negativno? Ono sto sam u zadnjih par godina naucila je ljude ne procjenjivati prema njihovom porijeklu. Meni je potpuno nevazno da li si Hrvat, Nizozemac, bijel, crn, zut ili sto bilo. Jedino sto mene zanima je da li jedno drugome odgovaramo kao ljudi.
Ipak, voljela bih imati par dobrih hrvatskih prijatelja ovdje u Nizozemskoj. I zato jos uvijek ne gubim nadu da cu jednog dana naici na jednog ili vise Hrvata koji kao i ja vole otici na rock koncert, koji ponekad gledaju i nizozemsku TV i koji imaju prijatelje iz svakojakih zemalja.
Post je objavljen 31.03.2006. u 14:25 sati.