Upravo sam imala razgovor sa seficom u povodu krizne situacije koja u ovom trenutku vlada u nasoj firmi. Financijska situacija je losa, ljudi dobijaju otkaze i pokusava se ustediti na sve moguce nacine. Da, da, ovakve se stvari dogadaju cak i u zapadnoj Evropi. Ja se u svakom slucaju (bar za sada) ne trebam brinuti, jer imam stalni ugovor. Osim toga je sefica bila puna pohvala na moj racun: ja sam prekvalificirana, sve sto radim, radim super dobro, ma jednom rjecju savrsena sam zaposlenica.
To je sve divno i krasno, i naravno da se nakon takvih pohvala dobro osjecam, ali prava istina je da ja vec dugo zelim novi posao. Potreban mi je posao na visem nivou i novi izazov. Ovdje radim vec 2 godine i u meduvremenu sam tu i tamo pokusala naci nesto novo, ali nikako da mi uspije. Jer budimo realni: ja sam ovdje strankinja.
Strankinja…. To je za mene jedna ruzna i hladna rijec. Ali ipak je to ziva istina. Bez obzira sto tecno govorim nizozemski, cim otvorim usta mozes odmah cuti da nisam Nizozemka. Nisam isla u nizozemske skole niti zavrsila nizozemski fakultet. Nemam nizozemsko prezime. Nemam niti kapi nizozemske krvi, niti cu je ikad imati, pa makar zivjela ovdje 20 godina. Nizozemka ionako ni ne zelim biti. Bez obzira gdje zivim i sto radim, bit cu uvijek Hrvatica. Ja sam to sto jesam i upravo zato i jesam ovakva kakva jesam.
Ali dobro. Ja mogu biti ponosna na to sto sam Hrvatica, ali moja nacionalnost mi je definitivno prepreka ovdje u Nizozemskoj. Koliko god se Nizozemci trudili biti tolerantni, ipak je u covjekoj prirodi da sve sto ti je nepoznato i strano diskriminiras. Pretpostavljam da vecina ljudi moju molbu za posao baci u kantu za smece, cim u mom zivotopisu vide da sam iz Hrvatske i da nemam nizozemsku diplomu (iako je moja diploma ovdje priznata!). Ja to potpuno shvacam, ali ipak je tesko prihvatiti da si upravo TI ta osoba cija je buducnost (ponovo) zavrsila u kanti za smece.
Tesko je biti stranac u nepoznatoj zemlji. Ali koliko god sam ponekad izdeprimirana i frustrirana zbog mog posla, moram stvari ipak vidjeti u perspektivi i sjetiti se kako mi je bilo kad sam bila nezaposlena. To je tek bio pravi pakao. Buditi se svako jutro s mislju: “Sto cu danas pod milim bogom cijeli dan raditi?” Osjecas se potpuno beskorisno, ne znas kako da ispunis dane ni sto da radis sa sobom. Nades se u zacaranom krugu: sto manje toga radis, to ti se manje toga i da. I iako imas nevjerojatno puno slobodnog vremena, ne radis ama bas nista jer se ne mozes trgnuti iz svoje ucmalosti. Biti nezaposlena je najgora stvar koja mi se ikad u zivotu dogodila.
I zato moram biti sretna da vec 2 godine imam posao. Iako nemam veliku placu (za nizozemske standarde), ipak svaki mjesec dobijem 1330 eura na racun i to mi omogucuje da vodim onakav zivot kakav mi se svida. Da izlazim koliko hocu, da idem vanka na vecere, da putujem u daleke zemlje, da kupim sebi sto hocu, da budem vlasnica kuce, itd, itd. Znate sto? Moj zivot uopce nije tako los, a pogotovo za jednu strankinju.
Post je objavljen 29.03.2006. u 12:13 sati.