Ako postoji osoba
s kojom provodite jako mnogo vremena i nije vam dosadno,
koja je uvijek tu kada trebate s nekime popričati,
koja će vam uvijek iskreno reći kako vam nešto stoji,
koja vam je uvijek spremna pomoći,
koja možda nema iste stavove kao vi, ali vas pokušava razumijeti,
koja vas uvijek uspije utješiti ili nasmijati,
kojoj vam nije neugodno pričati o svemu,
koja će uvijek prema vama biti iskrena, makar to značilo i da će popljuvati osobu koja vam se sviđa, ali opet poštovati vaše osjećaje,
koja će propustiti nešto što voli jer je vama strašno bitno da podijelite nešto zapravo potpuno nebitno s njom,
s kojom se često i posvađate, ali i pomirite,
koju jaaaako volite i ne znate što bi bez nje...
to znači da imate prijatelja.

Ako postoje osobe
koje su uvijek uz vas bez obzira što ste odlučili,
koje vam uvijek pružaju podršku,
koje vam žele sve najbolje, makar vi ne mislite da je to zbilja najbolje za vas,
koje vam pružaju sigurnost,
koje su uz vas kada vas svi drugi ostave,
koje će vam uvijek pomoći,
koje vam često idu na živce jer ih viđate svaki dan,
s kojima se možete zabavljati na jedan poseban način,
kojima uvijek sve možete reći jer znate da neće imati loše mišljenje o vama,
koje će vam uvijek rado dati savjet,
s kojima se vrlo često raspravaljate, svađate i katkada i tučete, ali opet na kraju sljedeći dan ste opet po starom,
koje zbilja jako volite bez obzira što vi niste birali tko će oni biti...
to znači da imate obitelj.



Ako postoji osoba
koja vam svojim osmjehom može popraviti dan,
radi koje bi žrtvovali mnoge stvari, pa čak i prijateljstvo,
radi koje ne možete učiti ni spavati,
bez koje bi škola bila puno dosadnija,
s kojom jako volite provoditi vrijeme,
kojoj ćete sve oprostiti,
o kojoj katkad znate više nego o vama samima,
koja vam plijeni pogled,
radi koje ste se katkad i previše promijenili,
radi koje ste zapustili učenje i općenito školu,
radi koje biste otišli 20 puta duljim putom do kuće,
koju smatrate izrazito dobrom i veoma slatkom,
o kojom zbilja previše često razmišljate,
kojoj se skoro nikad ne bi usprotivili,
kraj koje želite ispasti jako dobri,
s kojom bi htjeli imati nešto više od prijateljstva,
radi koje imate čudne leptiriće u trbuhu,
radi koje ste upoznali svoju ljubomornu stranu,
za koju bi učinili skoro pa sve,
čiju svaku riječ slušate kako da je posljednja koju ćete od te osobe ikada čuti...
znači da ste zaljubljeni.

Ako imate kraj sebe bar jednu osobu,
kojoj je jako stalo do vas
i koju neopisivo volite...
znači da imate razlog da budete sretni.

Moramo naučiti prvo cijeniti ono što imamo. Tražiti više nas katkad može dovesti do toga da izgubimo sve. Ali, onaj koji shvati što ima, vjerujte mi neće tražiti tako žarko to nešto više. Da, tražiti će bolje, ali težnja za boljim u određenim granicama nije ništa loše. Granice uvijek postoje, makar ih ni sami katkad ne znamo točno odrediti.

Tek što kažem da ću probati pisati postove svaki tjedan, već posta nema i nema i nema... xD I eto napokon sam našla malo vremena. Mislim nije da ga i inače nemam, ali mi se jednostavno nije dalo pisati.
Uglavnom, ovaj vikend je bio baš fora. Napokon ga nisam provela cijela dva dana doma, odmarajući se. U subotu smo išli kod Ane i bilo je vrlo... hm da ... zanimljivo, ali i zabavno. :)
Igrali smo Pictunary, il kak god se to već piše. Bilo je fakat fora. Najbolje je bilo kad sam morala nacrtat štakora... Ajme, na što je to ličilo. xD Pustaićka je crknula od smijeha. Jedan tip koji je došao kasnije je malo pokvario atmosferu, al ajd... Opraštam mu. :D Mislim, nije mu se kao dalo igrat po nikakvim pravilima, jedino kaj je cijelo vrijeme radio je bilo miješanje Cole i vina... lol xD. Ja više ne pijem alkohol nakon onog u Tvornici, ali to je već druga priča. :D



I kak moj post ne može završiti bez nekog pesimistično-negativnog ispada...
Falio mi je. Ajme, tek na takvim "tulumima" shvatim kako zapravo nikad nisam ni imala priliku provoditi puno vremena s njim i zabavljati se... Da jesam tko zna što bi do sad već sve bilo. :D
Ok, ipak nije toliko pesimistički. :)
Ali, zbilja... Nemam priliku ga baš puno bolje upoznati. Ma... Ima još vremena (valjda).
Ovo je fakat iritantno.
Htjela bih tako još mnogo toga napisati, ali s obzirom da ne znam tko sve ovo čita, moram malo paziti što govorim, tj. pišem. Onak fakat bi iz toga što sam mislila reći bilo previše očito o kom se radi. A to ne želim. :)
Budite u neizvjesnosti. heh :)
Ja zbilja imam čudne promjene raspoloženja. -.-'' Ko da postove pišu dvije osoba. Neka sretna i neka malo ... hm.. sumornija.
Ma...
Imam toliko razloga da budem sretna... Zašto onda i ne bih bila?

pozz :)

Evo, od sad ću se probati držati bar jednog posta po tjednu. I vjerojatno ću ga najčešće pisati subotom. heh :)
Pa, eto ovaj tjedan je bio vrlo zanimljiv. Prvi put životu sam u isti dan dobila 2 sulje, iz matematike i latinskog. Ajme xD. No, zapravo sam se najviše bojala reakcije svojih staraca, ali su me ugodno iznenadili. Nisu naravno bili oduševljeni, ali nisu se ni derali. Nekako su, ne znam... Kao da razumiju koliko mi je teško, pa nije toliko čudo kad dobijem jedan. Kaj ja znam, pitajte njih. Al, ja ih bez obzira na sva moguća blesava pravila o gledanju televizjie, ograničenom vremenu za kompjuterom i sl. jaaaako volim. Jer oni su zapravo, kad ih uspoređujem s tuđim roditeljima fakat super. Imaju jako puno povjerenja u mene. Znaju da ću im uvijek sve reći (hm... pa sad baš sve ne :D), da ne radim nikakva sranja. Tako da držimo jedan jako dobar kompromis. I nadam se da će tako i ostati. :)
Ne znam zašto ali ljudi najrađe slušaju o tuđim ljubavnim životima, kao, to je najzanimljivije. Pa na neki način i je... kod nekih. Kod mene se jednostavno ništa ne mijenja, tako da se ne morate bojati da nešto nećete saznati. A ako što i bude, budite uvjereni da ću to spomenuti s obzirom na rijetkost takvih događaja.
Mrzim kada se posvađaju moja frendica i neki lik koji mi se sviđa. Jer onda ne znam na čiju stranu da stanem. Obično uvijek stanem na stranu frendice jer znam da će ona uvijek biti moja frendica, a tip, ma ko zna, možda je to samo neki idiot kojeg je moja glavica izidealizirala. Ali, jedanput sam se nakon takvog jednog događaja zamislila i shvatila da mi je to prelaženje na frendičinu stranu prešlo u naviku, i da to sad bez razmišljanja radim, kao što sam prije tako uvijek stala na stranu tog nekog tipa.



To nikako nije dobro. Jer možda je jedanput i taj moj dragi moron imao pravo, možda je ovaj put zbilja vrijedilo stati na njegovu stranu. Ali, čemu o tome više razmišljati kada su ti događaji prošli. Ubuduće biti ću najradije na ničijoj strani (obožavam biti neutralna xD), ili ako već biram stranu probati biti objektivna i što se tiče zaljubljenosti i što se tiče prijteljstva. Jer ne slažemo se svi mi uvijek sa svojim prijateljima, niti imamo ista mišljenja kao "odabranici našeg srca" (pojma nemam otkud mi taj izraz xD). Treba biti svoj. Imati svoje mišljenje. Jer mi na to i imamo pravo.
Mi smo slobodni ljudi. Ima nas puno i svi smo drugačiji. No, jedna od zajedničkih osobina je da se često prilagođavamo drugima kako bi ostali u dobrom odnosu s njima, i tada počnemo gubiti svoj ja, i to ne iz kakvog lošeg razloga nego jer se želimo svima svidjeti. Ali, to je nemoguće, jer to ne ovisi o nama.
Ne mora ti se netko svidjeti, ne moraš prihvaćati njegove stavove, ali to nisu izlike da prema tome nekome ne budeš dobar, da mu ne budeš prijatelj. Kada bi to svi shvatili, svi bi mogli međusobno biti prijatelji.
U prijateljstvu možemo katkada popuštati, zanemariti svoje ja, ali ne smijemo ga zamijentiti tuđim. Jer kakav bi to svijet io kada bi svi bili samo tuđe kopije?

Prvo, toliko traženi post o Beču:
Naše nagovaranje da ipak odemo iz Hrvatske je bilo uspješno. I tako krenusmo mi u 4 ujutro u Beč. Mislim da se nikad u životu nisam ranije digla. Ali, bogme isplatilo se. Moja draga Ana je ipak uspijela doći prije mene i zauzeti najbolje mjesto u autobusu na kat: mjesto gore odmah do vrata (tj. stubišta)... Mislim da smo bile jedine na katu koje su u tom malom prostoru imale dovoljno zraka. Makar, ako sam uspijela odsjediti sat vremena bilo je dobro. Moram se ja kretati. xD Bilo je fakat fora. Jedino mi je žao što nismo uspijeli vidjeti više od Beča, nego smo samo visjeli po dućanima, a da stvar bude još bolja ja kupim onak samo jedan prsten, i to nekakvu najjadniju bižuteriju, koja više uopće nema s od srebrnog na sebi. -.- Najsmiješnije je bilo kad smo prvi povratku negdje u Austriji, kada smo stali, išli igrat "gazi-gazi drek na stazi" xD. I ja sam jednoj specifičnoj osobi tako dobro nagazila te odvratne tenisice koje je nove kupila da sam bila presretna (evil ja). I skoro sam pobijedila, ali Pinoza je ipak Pinoza. Da, htjela bih ponoviti izlet u Beč, ali s jednom manjom promjenom. Ali, neka to ostane tajna. :)

A, inače... Sasvim sam ok. Nova školska godina je sasvim ok počela, ali samo u pogledu odnosa s ljudima, o ocjenama bolje da ni ne pričam.
Ne znam... Opet me uhvatio val sreće. I uvijek kad me uhvati odem pisati post. Nekako kao da uvijek želim da me ljudi vide kao sretnu osobu, jer to i jesam. Naravno, ima dana kada me cijeli svijet živcira, ali to je valjda u našim godinama normalno. Makar i u takvim danima postoji mogućnost da budem veoma sretna, ali to je neka druga priča, i neki drugi osjećaji i druge misli uzrokovane jednom "drugom" osobom. Uglavnom, nešto potpuno drugačije.



Nekad znam biti toliko nestrpljiva osoba.
I sami znate da, kada pratite neku seriju i jako je zanimljivo jedva čekate novi nastavak. Ali, nekada se zna dogoditi da je taj nastavak mnogo jadniji nego što ste očekivali. Previše ste se ponadali nečemu dobrome.
Tako i ja. Jedva čekam novi dan, da vidim "nastavak" svog života. I, nažalost prečesto se razočaram.
Ali, takav način života baš i nije neki. Živjeti u iščekivanu boljega sutra. A, što ako sutra ne bude bolje? Iščekavati novi sutra? Živjeti čekajući? Nema smisla. Trebamo živjeti dobar danas, nadati se boljem sutra, i prisjećati se lijepog jučer. Jer tko zna da li će sutra ikada više doći, danas se ponoviti, i da li ćemo se jučer uopće sjećati?
Nemojte živjeti svaki dan kao da je posljednji. Jer da je meni posljednji dan sjela bi i plakala pola dana. Živite dan tako da ne žalite za onime što niste učinili, i da se s osmjehom prisjećate onoga što jeste učinili. Jer svaki dan je na svoj način poseban ako ga živite s vama posebnim i dragim ljudima. (i s onima koje jako volite, a oni to možda ni ne znaju :P).

pozdrav

(i btw. ovo je točno 40 post :D
jej za mene :))