'Cause every day is special on it's special way

04.10.2008.

Prvo, toliko traženi post o Beču:
Naše nagovaranje da ipak odemo iz Hrvatske je bilo uspješno. I tako krenusmo mi u 4 ujutro u Beč. Mislim da se nikad u životu nisam ranije digla. Ali, bogme isplatilo se. Moja draga Ana je ipak uspijela doći prije mene i zauzeti najbolje mjesto u autobusu na kat: mjesto gore odmah do vrata (tj. stubišta)... Mislim da smo bile jedine na katu koje su u tom malom prostoru imale dovoljno zraka. Makar, ako sam uspijela odsjediti sat vremena bilo je dobro. Moram se ja kretati. xD Bilo je fakat fora. Jedino mi je žao što nismo uspijeli vidjeti više od Beča, nego smo samo visjeli po dućanima, a da stvar bude još bolja ja kupim onak samo jedan prsten, i to nekakvu najjadniju bižuteriju, koja više uopće nema s od srebrnog na sebi. -.- Najsmiješnije je bilo kad smo prvi povratku negdje u Austriji, kada smo stali, išli igrat "gazi-gazi drek na stazi" xD. I ja sam jednoj specifičnoj osobi tako dobro nagazila te odvratne tenisice koje je nove kupila da sam bila presretna (evil ja). I skoro sam pobijedila, ali Pinoza je ipak Pinoza. Da, htjela bih ponoviti izlet u Beč, ali s jednom manjom promjenom. Ali, neka to ostane tajna. :)

A, inače... Sasvim sam ok. Nova školska godina je sasvim ok počela, ali samo u pogledu odnosa s ljudima, o ocjenama bolje da ni ne pričam.
Ne znam... Opet me uhvatio val sreće. I uvijek kad me uhvati odem pisati post. Nekako kao da uvijek želim da me ljudi vide kao sretnu osobu, jer to i jesam. Naravno, ima dana kada me cijeli svijet živcira, ali to je valjda u našim godinama normalno. Makar i u takvim danima postoji mogućnost da budem veoma sretna, ali to je neka druga priča, i neki drugi osjećaji i druge misli uzrokovane jednom "drugom" osobom. Uglavnom, nešto potpuno drugačije.

Photobucket

Nekad znam biti toliko nestrpljiva osoba.
I sami znate da, kada pratite neku seriju i jako je zanimljivo jedva čekate novi nastavak. Ali, nekada se zna dogoditi da je taj nastavak mnogo jadniji nego što ste očekivali. Previše ste se ponadali nečemu dobrome.
Tako i ja. Jedva čekam novi dan, da vidim "nastavak" svog života. I, nažalost prečesto se razočaram.
Ali, takav način života baš i nije neki. Živjeti u iščekivanu boljega sutra. A, što ako sutra ne bude bolje? Iščekavati novi sutra? Živjeti čekajući? Nema smisla. Trebamo živjeti dobar danas, nadati se boljem sutra, i prisjećati se lijepog jučer. Jer tko zna da li će sutra ikada više doći, danas se ponoviti, i da li ćemo se jučer uopće sjećati?
Nemojte živjeti svaki dan kao da je posljednji. Jer da je meni posljednji dan sjela bi i plakala pola dana. Živite dan tako da ne žalite za onime što niste učinili, i da se s osmjehom prisjećate onoga što jeste učinili. Jer svaki dan je na svoj način poseban ako ga živite s vama posebnim i dragim ljudima. (i s onima koje jako volite, a oni to možda ni ne znaju :P).

pozdrav

(i btw. ovo je točno 40 post :D
jej za mene :))
Komentiraj { 2 } Print - On/Off - #

<< Arhiva >>