Kiša

"Kiša lije lupajući o prozore zaraznom pneumatikom i ne dopušta snu da me zavije u svoje zaštitničke ruke, budi me, čineći mi svijet poput prozirne paučine. Gledam kroz prozor i ne vidim ništa. Ništa. Samo blijede potočiće vode. Blijede i lelujave, teku u ritmičnim razmacima djelujući umirujuće.
Osjetim ti miris. Mirišeš na limunadu i more, nepodnošljiva je ta esencija zbog koje širim nosnice želeći upiti što više tebe. Nisi moj. Zabranjen si. Ne mogu te dotaknuti, ne mogu se nasmješiti više nego je pristojno, izbjegavam ti pogled i prozor je sigurno utočište za moje oči.
U tom prozoru je cijela slika svijeta, vidim kradljivce umjetnina u crnim trikoima, šuljaju se svaki sa svojom slikom pod miškom, izbjegavajući otvoreni prostor muzeja, čuvare i snopove svjetla, vidim usnule žene neke posve druge kulture kako leže u šarenim haljinama kože boje tamne zemlje i lijeni hod lava dok u savani čeka plijen, vidim ono što sam mogla biti da sam jednom u pustopoljini prošlosti zakoračila u ravnim cipelicama preko stijene. Možda sam mogla ne sjediti danas pokraj tebe i osluškivati ti dah, željeti provući ruke kroz tvoju kosu.
Možda sam mogla biti spokojna.
San je to dok mi kiša unosi nemir u dan."