pobuna glavnog lika

"U posljednje vrijeme počela sam se zamarati razmišljanjem o tome što je stil, nije li to odraz dubine džepa začinjen stavom prema okolini, možda odraz društvene ljestvice, sve skupa ili ništa od navedenog.
Već dugi niz godina moj je zaštitni znak crna boja odjeće, elegantna suknja do koljena, sako ili vesta, detalji poput nakita u boji srebra, duga te odnedavno plava kosa do pola leđa.
Ja sam posve čudna kombinacija vrlo otvorene osobe koja je nevjerojatno introvertirana, te mislim da moj stil odijevanja zapravo govori koliko osobnih stvari zadržavam za sebe, dok uživam u društvu ljudi, razgovorima, druženju, interakciji.
Može li se nešto takvo nazvati stilom? Je li stil sve što je ponavljajuće i prepoznatljivo?
Oni koji prate razne red carpete ili modne emisije, troše suludo visoke svote na markirane odijevne predmete, rekli bi možda da je to posvemašnje odsustvo stila.
Ženski časopisi koje povremeno čitam poput svake normalne žene kojoj prijeti živčani slom jer radi 8 sati, pa dio posla nosi kući, zatim ručak kuha u istoj odjeći u kojoj je sjedila u uredu, radi uštede vremena, te se zatim igra sa djecom, ulažući golem napor u čitanje bajki, crtanje dinosaura ili slaganje puzzla, puni su reklama za odjeću s naznačenim cijenama. Majica 499,99,kuna suknja 2100,00 kuna, cipele 3750,00 kuna, vrišti sa sjajnih stranica, a ja se ne mogu oteti dojmu da prosječna žena može samo sanjati o takvim cipelama. Kupila sam svom sinu Hespo dječju sobu za cijenu jednog zbroja odijevne kombinacije od glave do pete, ali bez kaputa ili jakne. Nadam se kako će u toj sobi provesti lijepo djetinjstvo, te kako će u njoj prebivati do odlaska na fakultet.
Suludo mi je izvlačiti karticu i kupovati odjeću na rate.
Ako prevrtim film unatrag, ne sjećam se ni jednih svojih cipela od prije deset godina, ni jedne košulje, još manje drugih stvari koje sam nosila. Čovjek zaboravi sve što ostari i što mu više ne koristi. Ali i danas se sjećam putovanja u recimo Krakow koji sam posjetila kao vrlo mlada djevojka. Nisam zaboravila ni miris grada, ni okus hrane koju sam jela, ni ljude koje sam upoznala. Druga putovanja neću ni nabrajati.
Nisam zaboravila ni jednu knjigu koju sam pročitala, pamtim čak i one dječje knjige poput knjiga o Koku ili romana Agathe Christy.
Volim kremšnite, hladne baklave, sendvič od mozzarele i rajčica u tost pecivu, čaj od bilja začinjen cimetom i medom, odrezak zapečen sa sirom i gljivama, volim časopis Ženska posla, šetnje, snijeg, buru, more i kristalno bijele oblake, kišu, maslac, crvenu boju, ukrasne jastučiće, romantične komedije, klasičnu glazbu, kazalište, klizanje, neobična imena, ljude sa sitnim nesavršenostima, zaljubljivanje, iskrenost, profinjenost, parfeme, nježnost. To je moj stil. Gnjavim dok naručujem kavu, jer želim da je blaga, jako blaga, sa dosta mlijeka, puno pjene, vrela. Ne znam što želim dok to ne vidim, a onda sam sigurna da bez toga ne mogu živjeti. Često osjetim ushićenje. Volim ljudima udijeliti poneki kompliment, pa zbog toga katkad misle da "šećerim", no ironija ili cinizam naprosto nisu moj stil.
Volim misliti kako stil mora biti nešto jednostavno, lijepo, prepoznatljivo i spojivo s osobnošću. Volim misliti kako stil nije skup sport. Uvjerena sam da imam stila."