aukcija
ponedjeljak , 21.11.2011.Zamislite osjećaj dok licitirate na Sotheby aukciji, tišina, baršunaste stolice, mramorno predvorje, teški zastori, dižete palicu, tiho, gotovo nečujno. Riječ je o nadmetanju, ali ničim, ničim ne smijete odati naglost, niti borbenost, samo jasnu i preciznu eleganciju.
Ovdje je atmosfera slična, tiha i dostojanstvena.
Licitira se za blog, stari blog, trenutno na cool listi.
Ime:HOD PO ŽICI
No, kada bude vaš, možete ga nazvati kako želite.
Adresa:zavjetrina.blog.hr
Na ideju sam došao shvativši da imam nešto vrijedno što ne koristim, nije antikvitet u pravom smislu riječi, no s obzirom na starost gotovo da i jest. Blog je napravljen nedugo nakon ovog, i na njemu sam za razliku od objavljivanja kratkih priča ovdje, tražio nove nepoznate blogere, čitao njihove tekstove i otkrio doista nekoliko fantastičnih mjesta na koja i danas odlazim jer ti ljudi imaju i danas što za reći. A onda sam u jednom trenutku, taj drugi blog, to divno staro vino blogosfere, zapostavio.
I sad pluta poput napuštenog otoka, na koji nitko ne svraća, zaboravljen u bespućima virtualnog prostora.
Objavom prvog vašeg posta njemu, vraćate ga na cool listu i činite vidljivim cijeloj blogosferi.
Zapravo želim otkriti koliko vrijedi blog kao medij. Koliko su mladi, talentirani ljudi željni medijskog prostora, na kojem će izraziti svoje stavove, koliko jako žele pozornost većeg broja čitatelja i koliko dobre ideje imaju.
Odlučio sam ga prepustiti u vlasništvo najboljem ponuditelju.
Ipak potrebno je zadovoljiti nekoliko kriterija.
1. Osoba mora dokazati sposobnost pisanja, zapravo zaintrigirati me konceptom koji ima za ponuđeni blog. Koncept mora biti inovativan, zanimljiv, neobičan.
2. Ponuda mora biti primamljiva.
Licitiranje može početi. Licitiranje traje do 31.12.2011. godine.
komentiraj (9) * ispiši * #
kvart, ulica, kat
petak , 04.11.2011.U prepunoj sali za vjenčanja i ine slične događaje na koje rijetko idem dobrovoljno, bez da me se satima ranije nagovara, moli i ucjenjuje, sjedim i pušim baš u inat zabrani pušenja u zatvorenim prostorima. Jebeš zakon. I novčane kazne. Do mene uštogljen par koji se vjerojatno nije sexao od prošle zime, puši bez grižnje savjesti, ona neke smrdljive mentol cigarete, on obični bijeli Ronhill. Gadan smrad mi zapuhne nosnice i trudim se udisati samo isparavanja mojih ultra light koje vadim iz savršeno bijele kutije i palim jednu za drugom.
Razmišljam o vlastitim snovima, onima iz prošlosti kojih se još sjećam i dolazim do zaključka da zapravo i nemam neku bogatu maštu, sanjam uglavnom klišeizirane stvari, u kojima nema sočnih detalja, prljavih scena, ni lascivnih opaski upućenih onima što ih u snovima susrećem.
Dugo sam, sve dok nisam shvatio kako u samoj činjenici smrti nema baš ničeg romantičnog ni herojskog, sanjao da se s nekim, meni bliskim i dragim, nekim tko me privlači, tko mi imponira, nalazim u situaciji opasnoj po život, smrzavali bi smo se u špilji na vrhu neke planine natopljene snijegom, zaboravljeni, napušteni, ostavljeni na milost i nemilost majci prirodi nadajući se da će nas nekim čudom gorske službe spašavanja ipak naći prije nego nam se krv pretvori u ledeno crvenilo a žile nam se stegnu i ukoče. Ležali bi tako zagrljeni grijući se tijelima, uživajući i pretvarajući se da u tim dodirima i blizini tijela nema dubljeg značenja.
Na vjenčanjima mi je uglavnom dosadno, tako da ni ova večer nije iznimka. Mladoženja je odjeven po posljednjoj modi, satenski sjajno odijelo, uskog kroja, ista takva kravata i cipele u kojima loše hoda jer uglavnom ne izlazi iz tenisica i mladenka u djevičanski bijeloj haljini koja ni malo ne skriva povelik trbuh plešu prvi ples uz pjesmu "Ti si princeza". Čini se kako uživaju. Za nekoliko godina će mu se dizati kosa na glavi od njenog prigovaranja kako nigdje ne idu ili on ne zarađuje dovoljno, davat će petama vjetra ostavljajući svoju princezu uplakanu s najboljim prijateljicama, dok on s društvom navija za lokalni klub uz baksu piva, grickalice i upaljen televizor.
Život je uglavnom sačinjen od laži. Ili lažemo druge ili sebe, rezultat je jednak. Pomaže u preživljavanju.
U posljednje vrijeme, dok kiptim od bijesa, lažem sebe kako sam smiren, udišem duboko, pa izdišem, pokušao sam disati i u papirnu vrećicu, toga sam se dosjetio kad mi je sredovječna teta na kiosku u tu vrećicu stavila krafnu, no samo mi je bilo loše od užeglog ulja u kojem se krafna pržila večer prije.
Do ruba živaca me dovodi žena koja se uselila u stan do moga. Stan sam kupio na kredit u švicarskim francima, budući da je kamata bila privlačno niska, što mi se danas obija o glavu. Mislio sam, zar ću cijeli život biti podstanar? Trideset i pet mi je godina, kredit je na trideset, a u mirovinu kako je krenulo, neću prije sedamdesete, što znači da ću imati još pet dobrih godina za ulaganje i investiranje kad kredit za stan otplatim. Automobil ne vozim. Snalazim se nekako s javnim prijevozom.
Uglavnom, ženu koja mi je nedavno postala prva susjeda još nisam ni susreo, a uspjela mi je život izokrenuti iz temelja. Voljela je jutra, već u šest sati ujutro rastvarala je prozore, pjevušeći glasno uz glazbu s radija, čuo bi se kroz tanke pregradne zidove i poneki plesni korak. Zatim bi se dugo tuširala, pjevajući još glasnije, dok sam ja pokušavao otvoriti kapke slijepljene od nesanice, jer sam legao negdje oko tri sata ujutro.
Možda bi sve bilo drugačije da ta novogradnja nije rađena tako nekvalitetno, bez zvučne izolacije između stanova. Ili da nije pjevala tako loše.
Do sedam ujutro bih već bio lud. A onda bih čuo tresak vratima i sve bi utihnulo.
Ostavljala je smeće ispred vrata stana, pa bi se nesnosan smrad širio hodnikom. Ispričala se neki dan jednoj susjedi, da je zaboravna, naime krenula je baciti smeće, ali ga je zaboravila u žurbi i tako je vrećica ostala ispred stana, čuo sam je dok sam pokušavao vidjeti kroz špijunku kako izgleda, no bila je okrenuta pa nisam uspio vidjeti ništa više do zgodne pozadine. Stas je odavao mladu ženu, a i po stilu odijevanja rekao bih da nije starija od trideset (hlače i sako, elegantna ručna torbica, kosa svezana u rep, prpošno). Živjela je sama, u to sam bio siguran.
Trgnuo sam se iz razmišljanja o susjedi kad me je zgodna djevojka, koju sam zamijetio još ispred mladoženjine kuće, upitala nije li mjesto do mene slobodno i može li sjesti. Rekao sam naravno i izvukao joj stolicu. Žene vole takve stvari. Filmske fore.
Nosila je crvenu haljinu u kombinaciji s plavom kosom puštenom do sredine leđa, izgledala je lijepo i ležerno. Činilo se da se zabavlja i ako je na večeru nakon vjenčanja došla sama.
Nakon juhe već smo čavrljali. Nije udana, radi kao službenica u banci, petkom izlazi s prijateljicama, slika ulja na platnu. Brodove. Na drhtavom, modrom moru. Voli putovati, no nema suputnika, pa se nećka. Kaže strah ju je, jer nije lako samoj ženi u bijelom svijetu uz sve to što se danas događa. A i agencije su kurve, platiš masno to da te odvedu u neku od europskih metropola, a onda ti vodič protrči kroz grad i nakon ručka te ostavi na cjedilu uz objašnjenje da je to vrijeme za slobodne programe ili šoping. Neshvatljiv mi je taj šoping. Otići u Pariz i zatim potrošiti pola dana na šetnju onim istim dućanima kojim krstare i ovdje. Majica iz Pariza. Cipele iz Rima. Doseg je to. Čitam nedavno kako je studentica od dvadeset i jednu godinu kojoj život puca po šavovima, (dečko je otišao svojim putem, faks je u statusu quo) naporno radila cijelo ljeto i konačno uspjela. Uštedjela je dovoljno za svoju prvu LV torbicu. Louis Vuitton. I sad gradom kroči puna samopouzdanja.
Da sam žena, za tu istu lovu bih platio put u New York i tom tipu koji mi je sjebao život poslao bih razglednicu "I love New York". To bi meni vratilo samopouzdanje. Nisam žena i teško razumijem žene, atavizam je to još od pećinskog doba, taj razdor između spolova.
Kad je zasvirala ona dobra stara stvar "Budi moja voda" pozvao sam je na plesni podij. Dobro su joj išli klasični koraci, mora da je nekada u ranoj mladosti išla u plesnu školu. Ja jesam, zahvaljujući tome, rijetko se osramotim kad je o plsu riječ. Jednom sam čak izveo odličnu scenu argentinskog tanga pred brojnim gledateljstvom, ali to više ne bih ponovio. Ruža u ustima, ne, ne, više nikada. Trnje u jeziku, e to se radi samo jednom. Bilo je u žaru strasti. I neka na tome ostane.
Pjevušila mi je na uho. Osjećao sam na vratu vrelinu njenog daha. Vrtjeli smo se dok je kamerman snimao i rasvjetom na kameri me gotovo oslijepio.
U gužvi, na nogu mi je stao mlad dečko, pripijena majica, torzo na kojem bi mu svaki muškarac pozavidio, i oči koje su nesumnjivo gledale moju plesnu partnericu.
Stisnuo sam je jače uz sebe. Bilo je nečeg drskog i deranskog u tom mom pokretu, no nisam si mogao pomoći, taj mladac od nekih dvadeset i par godina izazvao je buru u meni, osjećaj da sam već u nekim srednjim godinama, da se život pretvara u stagnaciju, da sam dosegnuo jedan prag, nakon kojeg više neću biti poželjni neženja, kojeg bi svaka majka poželjela svojoj kćeri, nego stari momak, neoženjen, možda peder ( i ako, moram priznati muškarci me nikad nisu privlačili u tom smislu).
Isprva se lecnula, a onda je shvatila. I ona je bila svjesna pogleda koji su se lijepili na nju. Rekla je da katkad sanja o tome da može vratiti vrijeme, pa da joj je opet osamnaest. Puno bi stvari drugačije, puno bi poteza drugačije povukla.
Kad sam je upitao što će s ovom situacijom, rekla je da naprosto uživa u trenutku, taj će trenutak trajati još par sati, dok dečko ne shvati da njegove dvadeset i dvije nikako ne idu uz njenih trideset, i sve će završiti na pogledima od kojih će živjeti sljedećih mjeseci jer godi biti privlačan u očima promatrača.
Razumno, rekao sam i klimnuo glavom.
Zavrtio sam je od sebe, a zatim opet privukao sebi, te se odlučio okušati sreću i razoriti plesni podij koracima kakve ova družina još nije vidjela. Znao sam, pratit će me. Čuo sam samo "oh" i "ah" , te sam rukama raširio prazan prostor oko sebe, dajući si veće mogućnosti za menvriranje. Crvena je haljina letjela prostorijom. Moje su cipele lupkale ritmično, bilo nas je u svim položajima, gotovo sam mogao osjetiti želju za njom kako raste u meni i zavist promatrača, osobito onog studenta, te natruhe zgražanja starijeg dijela rodbine i uzvanika.
Veselio sam se skandalu. Dao sam im nešto za pamćenje kad sam je na kraju pjesme poljubio.
Kasnije, za stolom, pričao sam joj o stanu, susjedi, ranom buđenju, na što se i ona meni požalila, koja koincidencija, da oboje imamo lude susjede, kako se i ona nedavno doselila u novi stan, isto kredit u švicarcima, dosadilo joj je živjeti s mamom, pa trpi divljanje kamata i tečaja.
Njen čudni susjed je špijunira, pokušava je vidjeti kroz špijunku na vratima dok razgovara s susjedima, posve čudan lik, ne izlazi iz stana ujutro, kad sav normalan svijet kreće ne posao, zna to jer ga ne viđa rano, a i ne čuje ustajanje, lupanje vratima, ni jedan od uobičajenih zvukova ujutro.
I da, zidovi su i u njenoj zgradi tako tanki da je došla na ideju podići tužbu protiv investitora. Sramotno je čuti zvukove i iz zahoda. Još gore iz spavaćih soba nepoznatih ljudi.
Najviše ga čuje noću. Otvara hladnjak, otvara pivo, katkad čuje i otvaranje vinskog čepa od pluta. Hoda. Izlazi na balkon. Zaklela bi se da ga nekad čuje i kako diše. Uglavnom, zbog njega loše spava.
Odlučila je svoju spavaću sobu premjestiti na drugi kraj stana, no nije sigurna hoće li joj to pomoći.
Darovala je mladence eurima stavljenim u kuvertu. Hercegovački običaj, pojasnila mi je. Nema više kompleta posuđa, a nije u trendu ni escajg, još manje posteljina. Prolazi još jedino tehnička roba, ali bez novca ne ide. Slijedeći njen primjer i ja sam stavio novac u kuvertu i izašao telefonirati. Znao sam da me neće pozvati u stan, ne nakon što smo se tek upoznali, i ako imali smo toliko toga zajedničkog. Stoga sam krenuo nazvati Krleta. Prijatelja koji me vozi u kriznim situacijama. Ima starog Volva, jedva ide, no spašava kad noćni tramvaji počnu voziti, a sljedeći dolazi za sat vremena.
Izvadio sam mobitel iz džepa, nezgodno, iskliznuo mi je i udario od kamene stube ispred restorana. Vidio sam kako se raspada u dijelove. Baterija je odletjela u cvijeće, a kućište u lokvu od kišice što je padala cijelo poslijepodne, radi čega, tako kažu, će mlada biti sretna u braku.
Saginjem se, spajam opet sve natrag i moja spravica, koja radi na dodir, traži pin. Opsujem u sebi. Kakav pin kod. Sve lozinke zapisujem. Pin za tekući račun, Pin za kreditnu karticu ako mi zafali gotovine, pristupne podatke računalu na poslu, pristupne podatke kućnom računalu. U mobitel. Opsujem opet. Nigdje nemam zapisan pin za mobitel. Kucam nešto nasumice, misleći, pa što i onako imam tri pokušaja, ispucat ću dva, možda budem imao sreće. Nakon drugog pokušaja spravica javlja kako je mobitel zaključan i više mi ne treba pin kod, nego puk. I to prvi puk. Imaju dva. Toliko zna. Opsujem opet. Jednom, dvaput, triput.
Ne znam pin, još manje puk.
Imam li problem, pita me ona. Na odlasku je. Može me povesti. Čak i ako ne idemo u istom smjeru.
Sviđa mi se ta ideja. Provesti još malo vremena s njom, pa joj pričam što mi se dogodilo s mobitelom, kažem joj i za Krleta, kako će biti zahvalan što ga ne gnjavim subotom u kasne sate, ili bolje reći sitne sate jer je ponoć odavno prošla.
Dok se vozimo gledam je, profil joj je naglašen, ima lijepe jagodice i tajanstvene tamne oči. Pogleda i ona mene. Smješkamo se. Možda me i pozove na još jedno piće. Zapravo, kako ona vozi mene, trebao bih ja pozvati nju.
Pričam joj o svojim snovima, toliko je osjećam blisko, kao da je poznajem cijeli život. Ne pretjerujem, ima nešto u toj ženi što me privuklo, na način na koji me druge žene nisu uspjele zainteresirati. Na stranu dobro tijelo, lijepa glava, ona ima ono nešto, onaj x faktor koji ne znam opisati, ali je tu.
Ona ne sanja, ili zaboravlja snove nakon buđenja. Ironično dodaje kako u zadnje vrijeme ni ne spava. Ludi susjed i to. Sjeća se samo kako je jednom sanjala skok s padobranom. Konopci su joj se nakon povlačenja zapleli za lijevu nogu i od trzaja su joj popucale tetive. Ili ligamenti, liječnici bi to bolje znali. Probudila ju je živa bol. I utrnula desna noga. Teško se orijentira u prostoru i pomiješa lijevu i desnu stranu. Uglavnom, nije neki sanjač.
Kažem joj kvart u kojem stanujem. Smješka se. Živimo u istom kvartu. Zacijelo je to prednost, viđat ćemo se i u prolazu. Ići u iste trgovine ili popiti kavu u kvartovskom kafiću. Kažem ulicu. Ona pita broj, jer vidi čuda, živi u istoj ulici. Kažem broj.
Ona naglo zakoči. Pita me, koji kat. Kažem četvrti. Izbaci me iz automobila dok sam rekao keks. Susjeda.
komentiraj (18) * ispiši * #
