slow food za pola sata
srijeda , 23.06.2010.Filozofija kuhanja razlikuje se od pojedinca do pojedinca.
U životu sam vidio svašta, domaćice koje kuhaju tjedni meni, tipa ponedjeljkom grah s kobasicama, utorkom gulaš, srijedom pašta šuta i zelena salata, četvrtkom pohani šnicli i pire krumpir, petkom riba i blitva, subotom juha i pirjani kiseli kupus i nedjeljom pečeno meso i krumpir. I tako tjedan za tjednom. Bez kreativnosti i mašte. Ponekad grah zamijeni sočivica, pohane šnicle neki drugi odresci u namaštovitom umaku, ili se koristi neko sezonsko povrće, ali sve se na kraju svede na isto.
Vidio sam i žene koje ne kuhaju. Prefine su dame i prevelike intelektualke za to.
Ima i onih koje kuhinju gledaju kao atelje. Te obožavam. Umjetnost i te kako može ići kroz želudac.
I na koncu, vidio sam muškarce koji kuhaju umjesto žena. Pohvalno. Muškarci kad kuhaju, onda to rade sa strašću . Možda stoga jer oni često kuhaju za svoju dušu, a ne stoga što moraju. Moranje ubija svaku strast.
Moja filozofija kuhanja mogla bi se opisati kao slow food za pola sata.
Volim raditi još nešto dok kuham. Recimo, pišem blog. Ili perem posuđe. Ili čitam. Nekada ranije sam pušio kuhajući, no te ružne navike sam se uspio osloboditi onda kad sam se riješio cigareta i prestao pušiti u brojnim prigodama.
Jednom sam raspravljao s kolegom s kojim radim, o vremenu koje je potrebno da bi se napravio kvalitetan i ukusan obrok. Nije mogao vjerovati što se sve može u kratkom vremenu. Recimo da me je između redaka nazvao lažljivcem. Naime, u mojoj obitelji se kuha nakon posla, svježe, kuhana hrana se ne ostavlja u hladnjaku, a vrijeme potrebno za pripremu varira od pola sata do 45 minuta, te za neke kompleksnije stvari do sat vremena.
Iz nekog čudnog razloga, ne uživam u hrani koja je ohlađena pa pogrijana. Izgubi mi svaki okus. Odbija me na način koji ne znam opisati. Kao iznimku bih naveo jedino tradicionalna jela poput sarme. Njih mogu tri dana za redom bez problema.
Po mom mišljenju ključne su tehnike pripreme i kvalitetno posuđe, a vještina je u tome da se simultano pripremaju sve namirnice, štedeći vrijeme.
Primjer
pureći odresci
krumpir s tikvicama i đumbirom
grčka salata
Plitku posudu debelog dna premažem maslinovim ulje i zagrijem, te na tanke ploške izrežem dvije tikvice i nekoliko krumpira. Poklopim i pustim da se pirja u vlastitom soku i pari. Pare bude dovoljno jer tikvice su pune vode. Na kraju posolim i pospem mljevenim đumbirom. Tekstura priloga bude kremasta, nešto poput napola zgnječenog pirea s tikvicama, ali puno slasnije jer nije kuhano u vodi. (Vrijeme pripreme namirnica 3 minute, vrijeme potrebno da se prilog napravi 15 minuta).
Pureće odreske premažem senfom, solju i provansalskom mješavinom začina (svačeg po malo, ružmarin, bosiljak, kadulja..), punim pancetom ili šunkom i mozzarelom, zatim preklopljene na pola i učvršćene čačkalicom kako nadjev ne bi ispao, zapečem s obje strane u tavi da porumeni, a zatim na tihoj vatri poklopljeno pustim da meso omekša i bude gotovo u potpunosti. (Vrijeme pripreme 3 minute jer su odresci već izrezani, treba ih samo začiniti, staviti nadjev i spojiti rubove čačkalicom. Vrijeme pečenja 3 minute i vrijeme pirjanja 15 minuta.)
Grčku salatu pravim tako što narežem dva krastavca, jednu rajčicu i jednu kocku feta sira, te začinim maslinovim uljem i balzamičkim octom. Nevjerojatno osvježavajuće u ove vrele ljetne dane. (Vrijeme pripreme 3 -5 minuta.
Uglavnom, vrijeme pripreme za cijeli obrok iznosi desetak minuta. Ostatak vremena se hrana priprema sama, potrebno je nekih dodatnih dvadesetak minuta najviše, nema miješanja, ja za to vrijeme radim nešto posve drugo.
S vremena na vrijeme zaista volim nešto skuhati.
komentiraj (23) * ispiši * #
plamenobacač
utorak , 22.06.2010."S nekim stvarima se ne znam nositi, ne znam i jebi ga, puknute čarape sa stražnje strane lista izgledaju jeftino usprkos skupoj suknji i još skupljim cipelama. Dođe mi da zaplačem onako kako u filmovima plaču žene na rubu živčanog sloma, razmazanog ruža na usnama boje fuksije i raščupane kose, zamršene do neprepoznatljivosti onoga što je na početku večeri bila elegantna frizura, dođe mi i da udarim šakom od zid, otrcani zid od opeke na koji sam se naslonila da duboko udahnem zrak vlažan od kiše. Padala je cijeli dan, žustro, impulzivno, htijući zasvirati etidu alarmnim sustavima automobila parkiranih na ulici. Bože, sluđuje me taj opetovani zvuk, zavijajuć, strašan, osobito kada se u isti mah začuje nekoliko različitih tonova, vriskavih i hladnih.
-Ne, ne mogu ti reći. - kažem kratko.
Ne želim reći da sam cijeli dan provela paranoično se bojeći vratiti u stan i suočiti s tom gamadi što se razmilila stanom.
Imam podstanare, žohare sam primijetila prošli tjedan. Mravi su tu od svibnja, neka čudna vrsta, sitni su i crni i siluju mrve u skupinama, ne formirajući kolone što hranu odnose tamo gdje su oformili gnijezdo, kao što to čine žuti mravi.
Stonogu sam našla u kupatilu, pokraj školjke. Valjala se, debela i tusta, brzim pokretima tih svojih nogu, naprijed pa natrag, luđački udarajući od košaru s rubljem. Pošpricala sam je nekim otrovnim sprejem i ujutro je našla krepanu ispod otirača za noge.
Sve sam to podnosila stoički. Jebala sam im ascendente, spominjući osobito krvno srodstvo u prvom stupnju ravne linije.
I tako sve do danas.
-Ne želim ti reći. - bila sam odlučna. Smijat će mi se ako mu kažem. Grohotom. Spominjat će, već vidim, Toma i Jerrya i onu debelu crnkinju, domaćicu, kojoj se vide samo noge u kućnim papučama dok se penje na stolicu bez naslona i vrišti.
To je zato što on ne zna da tek izleženi poljski miševi nalikuju ružičastim svinjama, groteskno malim, golim i ljigavim, te da su slijepi i spojeni u klupko tijela. Našla sam ih tamo gdje ih je neko sivo dugorepo stvorenje ostavilo, ispod tepiha na kraju uskog hodnika na drugom katu koji vodi na terasu.
-S nekim stvarima se ne znam nositi, ne znam i jebi ga - rekla sam mu kad je počeo polemizirati o ženama.
-Što onda mogu učiniti za tebe, kad već ne želiš razgovarati?
Naslonila sam se jače na zid od opeke, osjećajući pod leđima okrhnute dijelove cigle, držeći mobitel u jednoj ruci, cigaretu u drugoj, torbu na podlaktici, štikli zabijenih u blato.
-Želim da dođeš s plamenobacačem. - rekla sam mu i pročitala u kojoj se ulici nalazim.
Upalile su se ulične svjetiljke i ja vidim ispred sebe zgodnu zgradicu bez fasade, jednu od onih još iz doba austro - ugarske, balkončić sa vitičastom željeznom ogradom, dvije stolice i stolićem za kavu, te nekoliko strateški postavljenih lončanica s cvjetovima živih boja.
-Može li neko hladno oružje, ponestalo mi je zmajeva?"
komentiraj (6) * ispiši * #
komentiraj (10) * ispiši * #
