plamenobacač

"S nekim stvarima se ne znam nositi, ne znam i jebi ga, puknute čarape sa stražnje strane lista izgledaju jeftino usprkos skupoj suknji i još skupljim cipelama. Dođe mi da zaplačem onako kako u filmovima plaču žene na rubu živčanog sloma, razmazanog ruža na usnama boje fuksije i raščupane kose, zamršene do neprepoznatljivosti onoga što je na početku večeri bila elegantna frizura, dođe mi i da udarim šakom od zid, otrcani zid od opeke na koji sam se naslonila da duboko udahnem zrak vlažan od kiše. Padala je cijeli dan, žustro, impulzivno, htijući zasvirati etidu alarmnim sustavima automobila parkiranih na ulici. Bože, sluđuje me taj opetovani zvuk, zavijajuć, strašan, osobito kada se u isti mah začuje nekoliko različitih tonova, vriskavih i hladnih.
-Ne, ne mogu ti reći. - kažem kratko.
Ne želim reći da sam cijeli dan provela paranoično se bojeći vratiti u stan i suočiti s tom gamadi što se razmilila stanom.
Imam podstanare, žohare sam primijetila prošli tjedan. Mravi su tu od svibnja, neka čudna vrsta, sitni su i crni i siluju mrve u skupinama, ne formirajući kolone što hranu odnose tamo gdje su oformili gnijezdo, kao što to čine žuti mravi.
Stonogu sam našla u kupatilu, pokraj školjke. Valjala se, debela i tusta, brzim pokretima tih svojih nogu, naprijed pa natrag, luđački udarajući od košaru s rubljem. Pošpricala sam je nekim otrovnim sprejem i ujutro je našla krepanu ispod otirača za noge.
Sve sam to podnosila stoički. Jebala sam im ascendente, spominjući osobito krvno srodstvo u prvom stupnju ravne linije.
I tako sve do danas.
-Ne želim ti reći. - bila sam odlučna. Smijat će mi se ako mu kažem. Grohotom. Spominjat će, već vidim, Toma i Jerrya i onu debelu crnkinju, domaćicu, kojoj se vide samo noge u kućnim papučama dok se penje na stolicu bez naslona i vrišti.
To je zato što on ne zna da tek izleženi poljski miševi nalikuju ružičastim svinjama, groteskno malim, golim i ljigavim, te da su slijepi i spojeni u klupko tijela. Našla sam ih tamo gdje ih je neko sivo dugorepo stvorenje ostavilo, ispod tepiha na kraju uskog hodnika na drugom katu koji vodi na terasu.
-S nekim stvarima se ne znam nositi, ne znam i jebi ga - rekla sam mu kad je počeo polemizirati o ženama.
-Što onda mogu učiniti za tebe, kad već ne želiš razgovarati?
Naslonila sam se jače na zid od opeke, osjećajući pod leđima okrhnute dijelove cigle, držeći mobitel u jednoj ruci, cigaretu u drugoj, torbu na podlaktici, štikli zabijenih u blato.
-Želim da dođeš s plamenobacačem. - rekla sam mu i pročitala u kojoj se ulici nalazim.
Upalile su se ulične svjetiljke i ja vidim ispred sebe zgodnu zgradicu bez fasade, jednu od onih još iz doba austro - ugarske, balkončić sa vitičastom željeznom ogradom, dvije stolice i stolićem za kavu, te nekoliko strateški postavljenih lončanica s cvjetovima živih boja.
-Može li neko hladno oružje, ponestalo mi je zmajeva?"