kratka priča i pitanje za razmišljanje

kratka priča

Kad sam imao pet godina, bojao sam se crvene televizijske antene, za koju sam vjerovao kako je nastanjena strašnim vještičjim sojem, stvorenjima što mi se iz nje cerekaju i rugaju, želeći me uvući i odvući u svoj svijet, ružni svijet iz kojeg više nema povratka, pa sam se jako držao roditeljskih
skuta ne želeći ostati sam. Noću bih sanjao strašne snove, nerealne, teške, snove u kojima ne mogu trčati, ne mogu vikati niti ikoga dozvati.
U pubertetu sam sanjao kako me stvari iz moje okoline guše, padaju po meni, pritiskaju mi tijelo težinom tako nezamislivom da je usporediva jedino s nemogućom lakoćom. Ta nemoguća lakoća podsjećala je na padanje, beskonačno propadanje u ambis i posvemašnje crnilo.
Danas sanjam kako sam opet u srednjoj školi i slušam predavanja, zapisujem u svoje bilježnice profesorske mudrosti svaki dan, gomilam fus note i zabilješke, definicije i teze, ali ne učim i gradivo se gomila, vrijeme ispitivanja se bliži i ja bolno postajem svjestan da neću uspjeti sve popamtiti, dobiti prolazne ocjene, ja jedan od odlikaša. Taj je san stvarniji od bilo čega drugog što sam ikada sanjao i budim s u znoju, u strahu, u grotesknom položaju na krevetu.
Često sanjam i svog oca. Kako predaje gimnazijalcima u svojim mladim danima ili hoda ulicom; mimoiđemo se i ja se ponadam kako će mi nešto reći, ali on nikada ne kaže ništa. A ja se osjećam kao da je taj susret bio stvaran i cijeli dan gutam knedlu trudeći se zaboraviti silinu čežnje za vremenom koje sam proveo u njegovoj blizini i silnu prazninu u vremenu bez njega.
Majka mi je pričala da je, dok me je nosila u svom tijelu, sanjala neobičan san kojeg se sjeća tako živo još i danas, tri desetljeća kasnije. Svjesna da spava i sanja, gledala je sebe kako leži ispod nekog drveta velike, razgranate krošnje i promatra tamno nebo osuto zvijezdama koje se u samoj sredini otvorilo i dopustilo joj da vidi ekran džinovskih razmjera na kojem su se pojavljivali animirani likovi. Rekla je da su boje na tom ekranu bile tako žive i kričave, blještave, tako u velikom kontrastu s tamnoćom noći koja je okruživala to mjesto. I sve je treperilo od vjetra, trava, krošnja, zrak. Tko zna od čega je titrao ekran.


pitanje za razmišljanje

Je li istina da čovjek u životu dobije ono šo zaslužuje ili ono što može podnijeti?