spam i ljeto
subota , 05.07.2008.Ljeto je godišnje doba koje najmanje volim. Blago sam to rekao. Mrzim ljeto. Jutra su već sparna i teška, i umjesto da popijem prvu jutarnju kavu (uh ,kako samo lažem, već nekoliko godina ne pijem kavu nego prženi ječam koji je kao zdrava zamjena za kavu, ali ostala je navika zvati taj vreli napitak zamamnim imenom) negdje u svježem hladu, ja trpim kapljice znoja za vratom iako sam svježe otuširan. To me muči, ta vlaga u zraku zbog koje mi je i koža vječito vlažna, glatka, kao da sam neka morska životinja a ne čovjek. Nemoguće je pronaći zaklon od vrućine, osim zavući se u neku mišiju rupu i ohladiti se kao u Sibiru jer polupismeni uslužni djelatnici ne znaju kako je štetno smrzavati se na 19 stupnjeva Celzijusa u lanenoj košulji kratkih rukava i bosih nogu. Uvijek sam se pitao koliko je to Farenhajta. Moj mobitel podržava konverzije svih mjernih jedinica, ali sam isuviše lijen da bih to provjerioa pa neka ostane zagonetka. Mada jutra su još nekako i podnošljiva. Najviše mrzim podneva. Morao bih skočiti do grada kupiti nešto potrebnih namirnica, no asfalt je pregrijan da se tope potplati od kožnih papuča. Hodanje je naporno, zrak vreo do usijanja, i prljav kako to obično biva u gradovima s dosta prometne gužve. A moj je grad malen ali je prometan. Svi kao da su se zarekli da neće prijeći ni deset koraka pješke, ne, treba sjesti u automobil, upaliti klimu, provozati se sto metara i zatim izaći uz blage znakove vrtoglavice zbog naglog skupljanja krvnih žila u mozgu. Već dugo se bavim mišlju da odem u Grčku i to na Santorini. Ne znam zašto me tako jako privlači bjelina kuća u kontrastu s plavo - zelenom bojom mora, no valjda ću otkriti ako ikada tamo stignem. No, razlog radi kojeg se teško odlučujem je upravo ljeto. Kakvo li je tek ljeto južnije u zemlji koja još miriše na antiku? Možda bih tamo morao pokušati otići u proljeće....Jer kao što rekoh, zaista teško podnosim ljeto.
Najgore su noći. Negdje u predvečerje puhne malo vjetra, onog vrelog vjetra koji ne može rashladiti ni zrak ni ulice. A zatim padne mrak i sve stane. Ne mrda ni lišće, ni more, ni trava. Sve stoji. Kao začarano. Otvaram prozore i pravim propuh kroz kuću. Uzalud. Sve stoji. Zavjese kao da su beživotno opuštene uz zidove, ne plešu, ne savijaju se, ne lepršaju. Sparina se podmuklo uvukla unutra i nema ničega što bi je moglo istjerati. Izlazim vani. Protegnem noge. Ne spava mi se, a najradije bih legao na goli beton, ispod vedrog neba osutog srebrnim zvijezdama. Dotaknem dlanom, pa opsujem. Vrel je. Hodam. Od hodanja mi je još više vruće. Tako umoran i razjaren nekako dočekam ponoć. Malo postaje podnošljivije. Vani. Samo vani. Unutra se jednako nepodnošljivo vratiti. Palim klimu da rastjera molekule vrućine. Napokon uspijevam zaspati, puno, puno iza ponoći. Budim se mamuran i sve počinje iznova. I tako tri mjeseca. Sve do jeseni. Iznemognem iziritiran nemogućnošću utjecaja na atmosferske prilike.
I tako jednog vrelog ljetnog dana, početkom srpnja, sjednem za računalo, novo, tek kupljeno. Tipkovnica kao iz snova, moderna, skupa, crna. Pisanje mi se čini kao sviranje klavira. Kao umjetnost diranja prstima. Tipkovnica je barem hladna. Bežična. I bežični miš, jedan od onih koji reagira i na najmanji dodir. Anatomski prilagođen ruci. Ekran. Tanak i leden. Širok. Pogledom je nemoguće obuhvatiti ga u jednom pokušaju. Potrebno je kliziti s lijeva na desno nekoliko sekundi. Sve na njemu izgleda grandiozno. Svrhovito. Ljepše nego ranije. Boje su žive, gotovo je moguće osjetiti život iza prvog njegovog sloja.
Pogledam e- mail. Imam nekoliko adresa. Broj nepročitanih poruka izgleda obećavajuće. A zatim mi jurne krv u glavu. Zar je moguće da se gamad dočepala baš svake moje e - mail adrese i sad me maltretira? Jedni prodaju viagru, ma što će mi to za kojeg k....kada imam tek trideset i jednu? Osim toga, bio bih valjda blesav kada bih naručivao ikakve lijekove od sumnjivih tipova sa neta. Drugi mi nude jaaaako povoljne zajmove, s fantastičnim kamatama. E, baš mi treba biti dužan nekom intrnacionalnom mafijašu kojem ni Interpol ne može ući u trag, a bavi se kamatarenjem poštenog i nepoštenog svijeta. Nije mi dovoljno što na kredit svojoj domaćoj (???) banci kojoj sam vijeran cijelo desetljeće plaćam masne kamate, koje su još k tomu i promijenjljive (čitaj - jedino se mogu s vremenom povećati, ali smanjiti nikako). Treći mi nude nastavak školovanja na jednom fantastičnom sveučilištu u Americi za "samo" nekoliko desetaka soma dolara. Potrošio sam ja dosta i za školovanje ovdje u domaćoj režiji, pa ne vidim da se znanje cijeni onoliko koliko je u njega uloženo. Ali, kakva mi korist od nerviranja. Četvrti je šeik iz neke zemlje koju nikako ne uspijevam pronaći na zemljopisnoj karti. Eh, što nisam pažljivije slušao u srednjoj školi kada su se učile egzotične destinacije. Na žalost u toj je zemlji zavladala neprijateljska hunta i zbacila s vlasti tog jadnog šeika, kralja, šaha, vladara uglavnom. I taj lik, pronađe baš mene i baš u mene ima povjerenja, i onako mi baš prijateljski nudi jedan dio svog milijunskog bogatstva samo ako mu pošaljem svoje podatke i broj mog računa kako bi on novac proslijedio baš meni. Ruka ruku mije. Ja pomognem njemu, a on mi za uzvrat da love do krova. I kao u bajci, ja Pepeljuga udam se za princa. Uh, pardon, ima tu jedna kvaka (ali ne 22). Nisam Pepeljuga. Tek sam muškarac u ranim tridesetima koji zasigurno neće postati perverzno bogat zahvaljujući spam porukama.
I kako onda ostati cool? Em je vruće, i nekako dišem na toj vrućini, em mi nitko ne piše kao da sam Pukovnik iz one slavne knjige. Barem mi ne piše nitko normalan. Možda bi Pukovniku koji je bio jako usamljen i spam bio dovoljan, da je barem postojao u njegovo vrijeme,.ali mene je doveo do ludila.
I tako obrišem sve poruke osim dvije. Jedna je obavijest Algoritma o mojoj on-line narudžbi knjiga. Naručio sam tri knjige po akcijskoj ponudi, kupiš dvije jednu dobiješ besplatno, a vidim da mi javljaju kako je iznos moje narudžbe toliko visok da ja ne vidim da su mi oni išta dali besplatno. A lijepo sam napisao u napomeni sve....Obrišem rezignirano i taj e- mail. Najradije bih isključio i računalo, ali još moram objaviti priču.
Aries
komentiraj (20) * ispiši * #