sex skandal
srijeda , 25.06.2008.Opservacija I
Jutro je. Ne spava mi se. Čitam ljude koje do sada nisam imao običaj čitati. Nekonvencionalne i drugačije. Blog je poput prašume. Golema stabla, mračna i vlažna atmosfera u kojoj treba prepoznati rijedak primjerak prekriven paprati i skriven krupnim raslinjem od pogleda.
Opservacija II
Imaju li baš svi ljudi tajne? Čini mi se da svi nosimo u sebi sjeme voajerizma, onaj poriv virenja kroz tuđe prozore iza zastora. Nadamo se da ćemo otkriti mračne tajne svojih susjeda. Ljudi vole sex, uvjetovano je to ljudsko - animalnom prirodom ali i božanskom nakanom produljenja vrste, no još više vole sex skandale. Jer im se onda učini da su sami krijeposni. Jer tamo negdje, a tako blizu, ima onih koji nešto čine tajno, skriveno, zabranjeno. Tamo negdje, a tako blizu su lljudi koje znamo ili prepoznajemo, i ti ljudi imaju nagone od kojih nam zadrhti dojnja usna jer smo ih otkrili. Pa se naslađujemo i virimo i tražimo još. Takvi smo mi ljudi, griješni, a bacili bi kamen prvi. (Ograđujem se od ovakvih osjećaja, zapravo sex skandali u meni izazivaju samo ravnodušnost, jer su tuđe plahte meni nezanimljive. Ali ljudi uglavnom vole razgrnuti te plahte i zaviriti u tuđe postelje. Kada se prašina digne, većina uživa u tome. Ljudi su kao bijesni psi, kroz iskežene očnjake cure im sline.)
Opservacija III
VincentCallebaut, vincent.callebaut.org
Hm, moja je mračna tajna zaljubljenost u arhitekturu (povijest i još nekoliko sitnih pravaca). I ako ne znam napraviti tlocrt. Ne znam crtati uopće. Imam lošu percepciju prostora. Često se zbunim što je lijevo a što desno. Ali nepogrešivo znam prepoznati ljepotu. A ovo me očaralo. Zaustavilo dah. Zasjenilo sunčanu svijetlost ranog jutra. Genij? U svakom slučaju nešto posve savršeno.
Opservacija IV
Samo je jedno, u mom životu vrijedno...pjevaju oni a i ja s njima. Smiješan sam sebi dok pjevušim tu navijačku pjesmicu. Ne pristaje mi baš najbolje. Pa pjevam samo dok se tuširam jer me nitko ne vidi. Gledat ću utakmicu. Živo me zanima što će se dogoditi. Vrati me ova crveno - bijela kockasta euforija, desetak i više godina unatrag, u vrijeme kada je Ladić čuvao naša vrata a ona slavna generacija palila i žarila svijetom. Bio sam tada student. U studentskom domu na Savi, u velikoj dvorani, na kino - platnu pratila se igra naše reprezentacije. Iz tisuće grla orilo se, Hrvatska. Gorjelo je pod nogama, u rukama, na obrazima, u sljepoočnicama. Pod je vibrirao pod koracima. Mirisalo je pivo u bocama. Na svakom koraku žar cigarete u mraku. I želja za pobjedama. Stresem se od sjećanja, prođu me trnci domoljublja, zanosa, zajedništva. Gledat ću utakmicu i nadati se da će se povijest ponoviti, čak možda i napisati posve nova, bolja. (Kako rekoh, povijest je još jedna moja mračna tajna.)
Opservacija V
Već danima pokušavam napisati priču koju ću poslati na jedan natječaj. Ne uspijeva mi. Razbolim se od teme koju sam odabrao. Preplave me emocije i ne mogu dalje. Valjda neće ostati nenapisana.
Aries
Update:U NASTAJANJU BEBINI DNEVNICI .
komentiraj (21) * ispiši * #
zapjevaj, bilo što
utorak , 10.06.2008.redovito zaspem uz zvuk nape
srebrnog uređaja zaglušujuće snage
umiruje me
još uvijek volim prve taktove pjesama Azre
upravo svira jedna od onih
od kojih mi se plače, a ne zaplačem
samo stisnem kapke da osjećaj prođe
oduvijek ne volim ljeto
ono mi kožu čini napetom i vrelom, vlažnom
pozovem te da mi čelo rashladiš rukom
kojom jedeš sladoled žlicom od inoxa
mjeriš neumoljivo visinu tona glasnice
svojim umilnim sopranom
zapjevaj mi doista bilo što
samo zapjevaj dok se sladoled cijedi niz usne
a napa gubi snagu u daljini
Aries
Neobično, ali moj sin redovito zaspe u nosiljci u kuhinji, dok napa radi, moja draga spravlja nešto mirisno i fino, te pjevuši. Na tatu je valjda....
Priča o Hercegovcu, naftnom magnatu je još uvijek aktualna, pa kliknite na Ljeta gospodnjeg 2017.
komentiraj (16) * ispiši * #
Ljeta gospodnjeg 2017.
četvrtak , 05.06.2008.Ustajem rano ujutro, kako bih postavio mamce načinjene od skuhane, stvrdnute kukuruzne krupice, natopljene ekstraktom vanilije što miriše tako božanstveno na vanilin kiflice sa pekmezom od šljiva. Osjetim kruljenje u želucu. Gladan sam. Nisam popio kavu. Razmišljam što ću učiniti prije. Oblačim na sebe maslinaste hlače i majicu bez rukava maskirnog uzorka, sve skupe kreacije mog školskog prijatelja iz gimnazijskih dana, Luke Morana. Postao je ugledni dizajner Mostarske kuće "Slikers", između više od stodvadeset svjetskih priznatih kreatora. "Slikers" je danas ono što je nekoć bio "Dior", a naš lijepi grad na Neretvi ono što je nekoć bio Milano ili Pariz. Odjeća miriše na najfiniju pamučnu tkaninu, na dodir gotovo svilenkastu. Svija se oko tijela i hladi kožu uzavrelu od ljetne vrućine.
Već su jutra puna sparine.
U kožnu torbu spremam dokumente potrebne za prelazak granice, malo kavijara, nekoliko artičoka i raženog kuha, te prijenosno računalo. U nekim sam stvarima još vrlo dekadentan. I ako sad kavijar više nije u modi, za mene je stvar prestiža, jedna od onih stvari koje si nisam mogao priuštiti prije ravno devet godina.
Sjećam se, i tada sam lovio ribu po Neretvanskim kanalima bliže ušću u more i nisam živio u Hercegovini, te nisam bio bogat kao arapski šeik. Oblačio sam pamučne majice škarama odrezanih rukava i lanene hlače kupljene samo za ribolov. Jeo sam sendvič napravljen od domaćeg pršuta, osušenog na buri u vlastitoj konobi i topljenog sira koji je moja žena kupovala u neograničenim količinama.
Danas je moje nepce naviknutije na profinjenije vrste, poput onih s bademima i plemenitom plijesni.
Svi još spavaju. Ne čuju me. A i kako bi me čuli kada je kuća velika kao kompleks zgrada za stanovanje. Ni ne vidimo se po nekoliko dana, a posjetiocima bi trebala karta za snalaženje. To zapravo i imamo, virtualnu kartu na ulazu. I prijenosni sustav za šetnju kroz prostorije. Sjećam se da su tako ljudi razgledali dvorane Bečkih dvoraca, kao što sad razgledaju imanje moje obitelji. U svakoj prostoriji umjetnine od kojih zastaje dah. Neke sam kupio, neke dobio na poklon. Kada ste naftni magnat, ljudi vas vole. I poklanjaju vrrijedne stvari. Sve to, kako bi vam se približili i postali prijatelji.
Volim ljude. Ne opterećuju me. Volim ih jer prepoznajem u njima i zavist i jal i pohlepu. U očima im vidim licemjerje. Poneki bi voljeli da sam nekoliko metara ispod zemlje. Ali mi gotovo ljube ruku od ushićenja.
Ribolov je moja strast kojoj se predajem kada gađenje postane preveliko. Tada ni ljubav prema ljudima nije dovoljna da ublaži kiselinu koja se penje sve više prema jednjaku.
Prije devet godina ulovio sam šarana od sedam kilograma. Sjećam se, glava mu je bila tusta i masna, tijelo napeto i sjajno. Čekao sam ga u zasjedi danima. Ulovio bi se, pa se snažno otkinuo s udice. Nisam odustaao dok nije bio pobijeđen. Stric je spravljao roštilj u kasno nedjeljno popodne negdje sredinom svibnja. Mirisale su uvozne rane rajčice i svježi krastavci u salati prelivenoj maslinovim uljem i octom od domaćeg crnog vina iz starih naslijeđenih vinograda.
Ona je sjedila do mene, lijepa kao i uvijek. Ona je iz tih riječnih krajeva, navikla na masno meso šarana više negoli na bijelo meso morskog psa ili tamno srdela. Jela je prstima. Ima nešto djetinjasto u njoj kada objašnjava kako nekultura ne znači jesti prstima ribu i piletinu, čak što više, to je jedini način na koji se može osjetiti prava slast jela. I ljudi bi joj vjerovali. Ona bi rekla da korištenjem pribora u prirodi, otkrivamo koliko smo zapravo nesigurni u sebe i koliko se pretvaramo da smo civilizirani, odgojeni. I usprkos masnim prstima bila bi zanosna i fina, prava dama.
Smijali smo se jednom drugom između zalogaja. Društvo je bilo veselo. Pilo se. Nazdravljalo.
Toga više nema. Vrijeme je postalo preskupo za trošenje na takve zabave. Sad još ukradem poneko jutro za ribolov i to je sve. Bušotine su važnije. Novac je opak gospodar.
Zapravo ništa od toga ne bih imao da je nisam oženio. U to vrijeme nije bila bogata nasljednica. Naslijedila je tek komad zemlje u južnoj Hercegovini na kojem je godinama rasla samo trava. Željela je posaditi trešnje. Nije znala ništa, apsolutno ništa o uzgoju biljaka. Ma, malo je reći biljaka, njoj ni cvijeće nije išlo za rukom. Uspjela je uništiti svaku posađenu stvar brže od tajfuna. Nešto bi uvenulo, nešto se posve osušilo, sve u svemu ni trešnje ne bi prošle bolje, pa sam je odgovarao od te nakane. I tako je parcela stajala prazna i zapuštena. Sve dok stručnjaci nisu otkrili da je ispod površine crno, masno more. Bušili smo, prvi smo bušili, zatim ulagali, kupovali, pa opet bušili. Svakim danom sam si sve više ličio na Texaškog preplanulog bogataša sa bijelom razdrljenom košuljom na grudima i kaubojskim šeširom. Vozio sam bijesan automobil. Postao sam bijesan. Lakom. Neobuzdan.
Novac je umnažao sam sebe geometrijskom progresijom, a cijene nafte letjele su u nebo. Svijetske destinacije postale su mi dostupnije nego nekada tri dana na moru.
Ona se nije miješala. Volio sam je gledati u ljetna predvečerja kako piše. Pisala je starinski, rukom. Onako kako pišu pravi pisci. Pisala je poeziju, uvijek i jedino poeziju. Predlagao sam joj da to objavi, napravit ćemo veliku promociju, pozvati sve one koji nešto znače u svijetu, prevesti to i na armenijski ako treba. Bit će slavna pjesnikinja, za manje od trena.
Smijala bi se na ta moja nagovaranja i odmahivala rukom. Rekla bi mi da je ona prava pjesnikinja i da čeka da bude otkrivena. Ne treba njoj slava. Bar ne ona koja se može kupiti novcem.
Ona nikada nije bila zadivljena sjajem bogatsva. Na neki čudan način je prezirala sve izvanjsko što smo kupovali i stekli, i jednako tako strastveno uživala u komodu koji joj je novac pružao. Kupke, bazene, hlad, mir, tišinu, ukusno spravljenu hranu, to je voljela. Oprečnost bi joj bila srednje ime da ga je imala. Uvijek je bila takva. Za sve ove godine nije se ni malo promijenila.
Ja jesam. Postao sam kako rekoh bijesan. I lakom. Neobuzdan. Ipak me je i takvog voljela.
Obećao sam joj da ću ovog ljeta uloviti šarana. I da ćemo ga ovog ljeta odnijeti njenom ujaku, u kuću pokojne bake i djeda, da ćemo pozvati goste i uživati jedući prstima. Obećao sam joj jedno popodne i jednu večer bez tjelohranitelja, bez skupe odjeće s natpisima nečijih tuđih prezimena (običavala je govoriti da joj je samo njeno prezime važno, kao da je iz neke plemićke obitelji), bez prenemaganja ljudi koji nam se pretvaraju prijateljima. Obećao sam joj riblja gradela i jedenje prstima. Bez pozlaćenog pribora. Obećao sam joj napola kiselo vino iz starih vinograda koje je održavala starica, davno pokopana mater mog oca, jedra Dalmatinka što je prepješačila duljine pola ekvatora noseći sepete i vodu s bunara.
A ja sam bio čovjek što ispunjava svoja obećanja.
I tako sam krenuo jutros. Vozio sam se pokraj imanja mojih jednako bogatih susjeda. Grad danas izgleda drugačije nego nekada. Luksuzna predgrađa i urbani štih, osvjetljenja, skupi dućani, široke avenije, drvoredi. Nigdje ni naznake siromaštva.
Do granice mi je trebalo nešto više od pola sata. Nitko me se nije usuđivao zaustaviti zbog prebrze vožnje. Novac čini čuda. A pomognu i diplomatske tablice. Svojim novcem sam si kupio diplomatsko mjesto. Ugledan sam građanin.
Od granice do mjesta na kojem sam postavio mamce došao sam brzo.
Jednu ribu sam lovio opet danima. Nadao sam se da ću joj ovog jutra ipak nekako stati na kraj. A i Ona je postala nestrpljiva. Govorila mi je da sam sebičan i da sam zaboravio na ono što sam joj obećao. I pisala. Još uvijek neotkrivena.
......
Pamtit ću to ljeto po ulovljenom šaranu od deset i pol kilograma, po večeri u malom Hercegovačkom mjestu kod ženinog ujaka koju su slikom i tekstom popratili svi tiskani mediji. A i televizija. Između ostalog i moja privatna. Prijatelji iz Australije koji su pratili prijenos preko satelita, rekli su mi da mi je žena još uvijek prekrasna. Slatko je bilo javnosti vidjeti to vraćanje korjenima. Tu priprostost jela što je mirisalo kilometrima. I njen ljutiti namješteni osmjeh i pogled kojim me strijeljala. Njenu ljutnju koja nije jenjavala. Mrkost tjelohranitelja iza crnih sunčanih naočala. O, pamtit ću ja sve to što se dogodilo ljeta gospodnjeg 2017. Tog ljeta su gorjele moje bušotine.
Aries
komentiraj (8) * ispiši * #
