torba koja je proputovala svijet

ponedjeljak , 26.05.2008.

I
Kupovala je tog proljeća uobičajeno dojnje rublje, košulju za slijedeći ponedjeljak i novu torbu za novo godišnje doba. Proljeće je zatoplilo nogostupe, zidove kuća i travnjake orosilo jutarnjom kristalno svježom rosom. Željela je izgledati posebno dok pješači pokraj livade pune rascvjetalih makova, na putu do posla. Voljela je ta mirna, rana, proljetna jutra u svibnju, bez buke; voljela je mirise što su dopirali iz vlažne zemlje, iz prohladnog zraka, iz zatvorenih kuća uz šetnicu. Zamišljala je te prizore dok je šetala između polica s odjećom.
Pogled joj privuče plava torba, mala putna torba stvorena za putovanja, torba s ručkom i točkićima kako se ne bi osjetila težina spakiranih stvari. Zapravo i nije imala namjeru nikuda putovati. Ali, torbu je kupila. Neka, neka stoji na ormaru i čeka pogodan trenutak. Bit će prilika. Poneki seminar u Zagrebu, možda odlazak na more ili kratko putovanje kod rodbine. Dok je prodavačici u uštirkanoj odori pružala kreditnu karticu, uzdahnula je i zatvorila oči. Previše je to novaca za samo eventualna putovanja.

II
Torba je cijelu godinu provela na vrhu ormara skupljajući prašinu. Sljedećeg proljeća, Dorja i torba prošetale su samo nekoliko puta užurbano Ilicom, iz provincije na stručni seminar u metropolu, ručak u nekom osrednjem restoranu, kavu u Tkalčićevoj i natrag do kolodvora. Otužno iskorišten novac. Ali barem je lijepo izgledala u crnim hlačama i bijeloj košulji čekajući vlak, dok je pokraj nje stajala plava torba. Izgledala je kao svjetska putnica. Tko bi rekao da je bila samo u susjednim državama koje su do jučer još bile tuzemstvo, te u Poljskoj, Mađarskoj i Austriji? Prevarila bi iskusno oko gledatelja s tom crnom dugom kosom, inteligentnim očima, kišobranom u jednoj ruci i novinama ispod druge ruke. Lijepa obmana.

III
-Čestitam, kolega. Ne dobija se svaki dan putovanje u Ameriku. I to za profesionalne zasluge. - rekla je markantnom muškarcu četrdesetih godina. Nazdravili su u to ime. Bila je tužna jer ona neće biti u zrakoplovu koji leti preko Aljaske, Kanade i slijeće u sjeverni dio Sjedinjenih Američkih Država.
-Torbu ću ti donijeti sutra. -dodala je.
Poljubio joj je ruku galantno. Gospodin starog kova. I dobar prijatelj. Drage volje mu je posudila torbu za njegovo putovanje. Preko oceana. Torba joj se vratila nakon dva tjedna, pomalo prašnjava, puna uspomena, puna mirisa na zrakoplov, na oblake, na zrak Novog svijeta, na predjele što ih njene oči nisu vidjele, ali ih je njena koža osjećala dotičući glatko platno torbe. Kao da su se ceste i ljudi, običaji, urezali u teksturu tkanine, neizbrisivo.

IV
-Dorja, draga, otac ti sutra ujutro kreće na maturalno putovanje sa svojim gimnazijalcima. Znaš, trebala bi mu ona tvoja torba sa točkićima, nije on više za nošenje teškog tereta.
Nasmijala se. Njen otac je još uvijek mogao pomjeriti planine, u svojim jedrim pedesetima. Majka se samo previše brine.
-Da, da, donijet ću vam je večeras. Kada dođem poželjeti mu sretan put.
Njen otac je proputovao gotovo sve kontinente. Što kao profesor vodeći učenike na putovanja prije kraja njihovog školovanja, što kao menadžer u jednoj tvrtci u kojoj je radio većinu svog radnog vijeka.
Sad putuje u Španjolsku, a usput će posjetiti Italiju, Francusku, Monte Carlo, i još neke lijepe zemlje o kojima je ona mogla samo sanjati.
Otac joj je sa svakog putovanja donosio darove. Čuvala ih je kao relikvije. Kožne rukavice iz Praga. Babuške i kutija za nakit iz Rusije. Prsten sa crvenimkamenom od murano stakla sa ovog posljednjeg putovanja. Njegovog posljednjeg putovanja. Srce mu je stalo samo godinu dana nakon povratka. Plakala je te noći držeći u ruci njegovu sliku na kojoj sjedi u gondoli, zaogrnut bijelom lanenom jakonom, vozeći se kanalima Venecije. Torbu nije mogla pogledati. Bojala se da je u njoj ostalo nešto njegovo. Neki papirić, zabilješka, papirnata maramica, račun, bilo što. Da je nešto od toga pronašla, slomila bi se. Pa e torbu samo spremila na ormar, gdje je ostala, prašnjava, gotovo siva više nego plava od stajanja i nekorištenja. Teško će više ikada u nju staviti nešto svoje i upregnuti konje u kočije s ovom prtljagom.

V
Dok je užurbano spremala stvari, ubacujući ih bez ikakvog reda u pretince, trudeći se vlažnim baby maramicama obrisati težinu sivila od duljine jedne godine, sjetila se sekvence iz filma sa Jodie Foster; ona je putovala u svemir. I dok se kupola tresla, i dok se obruč iznad mora vrtio neslućenim brzinama, zapravo se nije ni pomaknula s mjesta, a posjetila je svijetove koji su čovjeku strani i nedokučivi. Zagrlila je oca. Vidjela je život izvan poznatih okvira. Ta scena iz filma je dirne svaki put. Dirala ju je i dok je njen otac bio živ, a sada još teže zadrži suze u kutu oka i gorčinu u kutu usana. Taj je film odlučila više ne gledati. No, sjećanja ne pitaju za odluke, pa neke slike same navru u sjećanje kaada su nam najmanje potrebne i kada ih najmanje priželjkujemo.
Zatresla je kosom, znajući već unaprijed da se teške misli kosom ne mogu rastjerati, ma koliko kosa bila duga a pokreti glavom revni i odlučni. Došlo je vrijeme da ona krene na put. Došlo je vrijeme da krene dalje. Nasmješila se svom odrazu u zrcalu, obukla cipele za pješačenje, spakirala jastuk za spavanje na napuhavanje koji je naslijedila od oca (nije se odvajao od njega u pohodu na svijet) i ne osvrćući se izašla iz stana vukući torbu za sobom. Bila je teška. Što od stvari, što od uspomena. Došlo je vrijeme za nova putovanja. Njena.

Aries

komentiraj (14) * ispiši * #

neshvatljiva lakoća gluposti

petak , 16.05.2008.

Moram iz sebe izbaciti određenu količinu bijesa. Zapravo u neku ruku se i kajem što to osjećam, no unutarnja borba koju vodim za prevladavanje bijesa katkad jednostavno ne daje željeni rezultat.
Moj mali sin je prehlađen. Curi mu nosić i vidljivo se muči s disanjem. Djeca naime ne znaju ispuhati nos i olakšati si, pa je šprica puna fiziološke jedino rješenje. Malo antibiotskog sirupa također pomaže.
I tako, moja draga i ja već tjedan dana pokušavamo pomoći našem sinu. U međuvremenu jedna osoba koju neću imenovati, svaki dan po nekoliko puta navrati da vidi bebu, a ima upaljeno grlo, temperaturu i kao dodatni specijalni efekt, ima oko iz kojeg cure suze od upale. Naravno, pije antibiotike i žali se na bolove u mišićima i glavi.
Moja najdraža, zbog očiglednog poštovanja koje osjeća prema toj osobi, pokušala je indirektno natuknuti kako ne bi bilo dobro da beba dobije pored prehlade još i upalu grla, no čini se da to do osobe kojoj se obraćala, naprosto ne dopire.
Kulminiralo je jučer, kada je dotična uzela bebu u naručje. Moja je darling uzrujano zamolila da ne diše bebi u lice, te da bolesni ljudi ne bi trebali uopće dolaziti u kontakt s bebom.
Nisam siguran je li to shvaćeno kao uvreda ili nije, tek dotična više od jučer nije dolazila.
Jutros se moj sin probudio potpuno začepljenog desnog oka. Neka gusta ljepljiva masa, slijepila mu je kapak i trepavice.
Osjetio sam takav bijes, da je to neopisivo.
Nije dovoljno što mog malog sina muče grčevi, pa i začepljen nos, nego mu je još trebalo i začepljeno oko.
Kažu kako je imunološki sustav kod malih beba jako nerazvijen, neotporne su na infekcije, no ja jednako tako mislim da su bebe samo izložene kontaktu s ljudima koji naprosto nemaju osjećaj za neke stvari.
Sutra ionako moram na ispovijed prije krštenja, tako da ću zaista mimo svoje volje, imati što ispovjediti.
Neshvatljiva mi je lakoća gluposti. Toga sam bio svjestan oduvijek.

I tako, umjesto da danas malog vodim na kontrolu neopterećeno, ja idem s nekim kamenom u želucu jer ne znam kako ćemo se sad boriti s ovim novim iskušenjem. Znam, znam, rekli bi iskusni roditelji da ima i gorih stvari...
Ali od gluposti nema gore.

Aries

komentiraj (35) * ispiši * #

Tristan traži Tetrijeba

ponedjeljak , 12.05.2008.

Kad sam se jutros probudio, nisam znao da odlazi. Iznenadila me svojom izjavom, nenajavljenim pakiranjem torbi i oblačenjem odjela boje pijeska. Ne, naravno da ne odlazim zauvijek, pa kako bih ti to mogla učiniti. Ali otići moram. Nedostaje mi moj stan, moj osobni prostor, moja praznina i punoća vremena, moja kuhinja, moj skuhani ručak i moj mir.

I tako sam ostao sam. Poželio sam zapaliti cigaretu, onako kako sam to običavao činiti ranije. Samo što nakon gotovo dvije godine apstinencije, to više nije tako jednostavno. Cigareta mi sad ima gorak i odbojan okus. U ustima mi dim ostavlja trag mučnine. Želudac odbija prvi ples. I tako je cijelu, zažarenog vrha, bacim na tlo i zgazim cipelom.

Grad ne pulsira žestinom, hladan vjetar hladi ulice. Na trafici zastanem i kupim nekoliko dnevnih novina, kao da u svakima od njih ne pišu isto. Ubijat ću ostatak dana negdje na suncu, na terasi jednog od gradskih kavana. Nema smisla ići na posao. Prvi je radni dan u tjednu, i onako se ništa važno neće dogoditi. Ured može bez mene jedan dan. Nisam od onih što vole misliti kako su nezamjenjivi.

Netko iza mene kiše. Ne osvrćem se. Čistim prašinu s cipela. Početak svibnja uvijek donese sa sobom iznenađujuće količine prašine na ulice. Djevojke već hodaju ležernije, utegnute u fine, za dva broja premale krpice što im ističu ono nešto što bi se moglo nazvati grudima, da ne liče na dvije trešnje, više smežurane nego li jedre. Rijetkost je danas vidjeti ženu koja to jest u svakom pogledu. Ali trešanja ima na svakom koraku. Prođem pijacom, onom malom, u centru grada, gdje me poznaju i uvijek mi daju peršin i celer, ma što drugo kupio. Zamirišu roze trešnje i crvene jagode. Kupim ih i spremim u papirnatu vrećicu.

Zamolit ću Karmen da mi ih opere dok mi spravlja pravu talijansku kavu s mlijekom i obiljem pjene i posluži na tanjuriću. Drugi će se gosti čuditi, ali što mogu kada ona misli o meni da sam ugledan književnik koji će joj pomoći da objavi svoju prvu knjigu. Roman o nesretnoj ljubavi. U zabludi je držim jer nemam srca srušiti joj snove. A zapravo joj nikada nisam rekao ništa o sebi. Sve zaključke je donijela sama. Mi ni ne razgovaramo o osobnim stvarima, ne govorim joj o svom poslu niti o svojoj obitelji, pa mi je i dan danas čudno iz čega je izvukla sve te brilijantne zaključke o meni. Lagao bih kada bih rekao da mi ne godi njeno mišljenje. Prevelik sam egoist. I ako, ona mi nije ni najmanje privlačna.

Žene kakve ja volim, rijetka su bića. Privuče me glas, način na koji izgovara riječi, nešto intelektualno što izbija iz načina na koji hoda. Prikrivena strast, zaogrnuta u suzdržanost. A Karmen nema ništa od toga. Ime joj, dapače dobro pristaje. Ima nešto vatreno u njoj. Nesputana je i otvorena, vrele krvi i jasnog pogleda. Prozirna je, kao otvorena knjiga. Bez margina. I na čemu bih ja onda pisao? Na čemu bih ostavio trag?

Zovem se Tristan. Kažu da je to toliko rijetko ime, da ga nosi tek nekoliko stotina ljudi. Danas se svi zovu Luka, Marko, Matej...Još nisam imao čast upoznati ni jednog drugog muškarca s tim imenom. Još manje ženu, ali to je i očekivano.

Tražim Tetrijeba.

Čudna je to potraga. Nedefinirana ničim osim unutarnjim porivom.
Lakom je. Tih. Nepouzdan.

Često ga sanjam. Ti su snovi teško opisivi. Ja ležim i na mene padaju knjige sa polica, zatrpavaju me i pritiskaju toliko da gubim dah, a jednako tako su lagane, da me guši ta lakoća gomile. Valjda je to jedan od oblika snovolike klaustrofobije koju osjećam još od djetinjastva. Katkad. Tada mi zalupa srce i ubrza ritam. Moram leći i smiriti se nekoliko trenutaka da bi to prestalo. Liječnica kaže da mi je srce kao u tijesnoj cipeli. Pritisnuto dijafragmom. Mislio sam da je i gore. Dijagnoza mi se čini bezazlena.

Otišla je. Bilo me je stid plakati, ali jesam, plakao sam. Muški, ponosno. Ostao sam je željan. I ako, rekla je da će doći već krajem tjedna. Znam da ne laže, ne zna ona lagati. Doći će. Ja samo trebam izdržati od ponedjeljka do petka.

Aries

komentiraj (5) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>