torba koja je proputovala svijet

I
Kupovala je tog proljeća uobičajeno dojnje rublje, košulju za slijedeći ponedjeljak i novu torbu za novo godišnje doba. Proljeće je zatoplilo nogostupe, zidove kuća i travnjake orosilo jutarnjom kristalno svježom rosom. Željela je izgledati posebno dok pješači pokraj livade pune rascvjetalih makova, na putu do posla. Voljela je ta mirna, rana, proljetna jutra u svibnju, bez buke; voljela je mirise što su dopirali iz vlažne zemlje, iz prohladnog zraka, iz zatvorenih kuća uz šetnicu. Zamišljala je te prizore dok je šetala između polica s odjećom.
Pogled joj privuče plava torba, mala putna torba stvorena za putovanja, torba s ručkom i točkićima kako se ne bi osjetila težina spakiranih stvari. Zapravo i nije imala namjeru nikuda putovati. Ali, torbu je kupila. Neka, neka stoji na ormaru i čeka pogodan trenutak. Bit će prilika. Poneki seminar u Zagrebu, možda odlazak na more ili kratko putovanje kod rodbine. Dok je prodavačici u uštirkanoj odori pružala kreditnu karticu, uzdahnula je i zatvorila oči. Previše je to novaca za samo eventualna putovanja.

II
Torba je cijelu godinu provela na vrhu ormara skupljajući prašinu. Sljedećeg proljeća, Dorja i torba prošetale su samo nekoliko puta užurbano Ilicom, iz provincije na stručni seminar u metropolu, ručak u nekom osrednjem restoranu, kavu u Tkalčićevoj i natrag do kolodvora. Otužno iskorišten novac. Ali barem je lijepo izgledala u crnim hlačama i bijeloj košulji čekajući vlak, dok je pokraj nje stajala plava torba. Izgledala je kao svjetska putnica. Tko bi rekao da je bila samo u susjednim državama koje su do jučer još bile tuzemstvo, te u Poljskoj, Mađarskoj i Austriji? Prevarila bi iskusno oko gledatelja s tom crnom dugom kosom, inteligentnim očima, kišobranom u jednoj ruci i novinama ispod druge ruke. Lijepa obmana.

III
-Čestitam, kolega. Ne dobija se svaki dan putovanje u Ameriku. I to za profesionalne zasluge. - rekla je markantnom muškarcu četrdesetih godina. Nazdravili su u to ime. Bila je tužna jer ona neće biti u zrakoplovu koji leti preko Aljaske, Kanade i slijeće u sjeverni dio Sjedinjenih Američkih Država.
-Torbu ću ti donijeti sutra. -dodala je.
Poljubio joj je ruku galantno. Gospodin starog kova. I dobar prijatelj. Drage volje mu je posudila torbu za njegovo putovanje. Preko oceana. Torba joj se vratila nakon dva tjedna, pomalo prašnjava, puna uspomena, puna mirisa na zrakoplov, na oblake, na zrak Novog svijeta, na predjele što ih njene oči nisu vidjele, ali ih je njena koža osjećala dotičući glatko platno torbe. Kao da su se ceste i ljudi, običaji, urezali u teksturu tkanine, neizbrisivo.

IV
-Dorja, draga, otac ti sutra ujutro kreće na maturalno putovanje sa svojim gimnazijalcima. Znaš, trebala bi mu ona tvoja torba sa točkićima, nije on više za nošenje teškog tereta.
Nasmijala se. Njen otac je još uvijek mogao pomjeriti planine, u svojim jedrim pedesetima. Majka se samo previše brine.
-Da, da, donijet ću vam je večeras. Kada dođem poželjeti mu sretan put.
Njen otac je proputovao gotovo sve kontinente. Što kao profesor vodeći učenike na putovanja prije kraja njihovog školovanja, što kao menadžer u jednoj tvrtci u kojoj je radio većinu svog radnog vijeka.
Sad putuje u Španjolsku, a usput će posjetiti Italiju, Francusku, Monte Carlo, i još neke lijepe zemlje o kojima je ona mogla samo sanjati.
Otac joj je sa svakog putovanja donosio darove. Čuvala ih je kao relikvije. Kožne rukavice iz Praga. Babuške i kutija za nakit iz Rusije. Prsten sa crvenimkamenom od murano stakla sa ovog posljednjeg putovanja. Njegovog posljednjeg putovanja. Srce mu je stalo samo godinu dana nakon povratka. Plakala je te noći držeći u ruci njegovu sliku na kojoj sjedi u gondoli, zaogrnut bijelom lanenom jakonom, vozeći se kanalima Venecije. Torbu nije mogla pogledati. Bojala se da je u njoj ostalo nešto njegovo. Neki papirić, zabilješka, papirnata maramica, račun, bilo što. Da je nešto od toga pronašla, slomila bi se. Pa e torbu samo spremila na ormar, gdje je ostala, prašnjava, gotovo siva više nego plava od stajanja i nekorištenja. Teško će više ikada u nju staviti nešto svoje i upregnuti konje u kočije s ovom prtljagom.

V
Dok je užurbano spremala stvari, ubacujući ih bez ikakvog reda u pretince, trudeći se vlažnim baby maramicama obrisati težinu sivila od duljine jedne godine, sjetila se sekvence iz filma sa Jodie Foster; ona je putovala u svemir. I dok se kupola tresla, i dok se obruč iznad mora vrtio neslućenim brzinama, zapravo se nije ni pomaknula s mjesta, a posjetila je svijetove koji su čovjeku strani i nedokučivi. Zagrlila je oca. Vidjela je život izvan poznatih okvira. Ta scena iz filma je dirne svaki put. Dirala ju je i dok je njen otac bio živ, a sada još teže zadrži suze u kutu oka i gorčinu u kutu usana. Taj je film odlučila više ne gledati. No, sjećanja ne pitaju za odluke, pa neke slike same navru u sjećanje kaada su nam najmanje potrebne i kada ih najmanje priželjkujemo.
Zatresla je kosom, znajući već unaprijed da se teške misli kosom ne mogu rastjerati, ma koliko kosa bila duga a pokreti glavom revni i odlučni. Došlo je vrijeme da ona krene na put. Došlo je vrijeme da krene dalje. Nasmješila se svom odrazu u zrcalu, obukla cipele za pješačenje, spakirala jastuk za spavanje na napuhavanje koji je naslijedila od oca (nije se odvajao od njega u pohodu na svijet) i ne osvrćući se izašla iz stana vukući torbu za sobom. Bila je teška. Što od stvari, što od uspomena. Došlo je vrijeme za nova putovanja. Njena.

Aries