Kad sam se jutros probudio, nisam znao da odlazi. Iznenadila me svojom izjavom, nenajavljenim pakiranjem torbi i oblačenjem odjela boje pijeska. Ne, naravno da ne odlazim zauvijek, pa kako bih ti to mogla učiniti. Ali otići moram. Nedostaje mi moj stan, moj osobni prostor, moja praznina i punoća vremena, moja kuhinja, moj skuhani ručak i moj mir.
I tako sam ostao sam. Poželio sam zapaliti cigaretu, onako kako sam to običavao činiti ranije. Samo što nakon gotovo dvije godine apstinencije, to više nije tako jednostavno. Cigareta mi sad ima gorak i odbojan okus. U ustima mi dim ostavlja trag mučnine. Želudac odbija prvi ples. I tako je cijelu, zažarenog vrha, bacim na tlo i zgazim cipelom.
Grad ne pulsira žestinom, hladan vjetar hladi ulice. Na trafici zastanem i kupim nekoliko dnevnih novina, kao da u svakima od njih ne pišu isto. Ubijat ću ostatak dana negdje na suncu, na terasi jednog od gradskih kavana. Nema smisla ići na posao. Prvi je radni dan u tjednu, i onako se ništa važno neće dogoditi. Ured može bez mene jedan dan. Nisam od onih što vole misliti kako su nezamjenjivi.
Netko iza mene kiše. Ne osvrćem se. Čistim prašinu s cipela. Početak svibnja uvijek donese sa sobom iznenađujuće količine prašine na ulice. Djevojke već hodaju ležernije, utegnute u fine, za dva broja premale krpice što im ističu ono nešto što bi se moglo nazvati grudima, da ne liče na dvije trešnje, više smežurane nego li jedre. Rijetkost je danas vidjeti ženu koja to jest u svakom pogledu. Ali trešanja ima na svakom koraku. Prođem pijacom, onom malom, u centru grada, gdje me poznaju i uvijek mi daju peršin i celer, ma što drugo kupio. Zamirišu roze trešnje i crvene jagode. Kupim ih i spremim u papirnatu vrećicu.
Zamolit ću Karmen da mi ih opere dok mi spravlja pravu talijansku kavu s mlijekom i obiljem pjene i posluži na tanjuriću. Drugi će se gosti čuditi, ali što mogu kada ona misli o meni da sam ugledan književnik koji će joj pomoći da objavi svoju prvu knjigu. Roman o nesretnoj ljubavi. U zabludi je držim jer nemam srca srušiti joj snove. A zapravo joj nikada nisam rekao ništa o sebi. Sve zaključke je donijela sama. Mi ni ne razgovaramo o osobnim stvarima, ne govorim joj o svom poslu niti o svojoj obitelji, pa mi je i dan danas čudno iz čega je izvukla sve te brilijantne zaključke o meni. Lagao bih kada bih rekao da mi ne godi njeno mišljenje. Prevelik sam egoist. I ako, ona mi nije ni najmanje privlačna.
Žene kakve ja volim, rijetka su bića. Privuče me glas, način na koji izgovara riječi, nešto intelektualno što izbija iz načina na koji hoda. Prikrivena strast, zaogrnuta u suzdržanost. A Karmen nema ništa od toga. Ime joj, dapače dobro pristaje. Ima nešto vatreno u njoj. Nesputana je i otvorena, vrele krvi i jasnog pogleda. Prozirna je, kao otvorena knjiga. Bez margina. I na čemu bih ja onda pisao? Na čemu bih ostavio trag?
Zovem se Tristan. Kažu da je to toliko rijetko ime, da ga nosi tek nekoliko stotina ljudi. Danas se svi zovu Luka, Marko, Matej...Još nisam imao čast upoznati ni jednog drugog muškarca s tim imenom. Još manje ženu, ali to je i očekivano.
Tražim Tetrijeba.
Čudna je to potraga. Nedefinirana ničim osim unutarnjim porivom.
Lakom je. Tih. Nepouzdan.
Često ga sanjam. Ti su snovi teško opisivi. Ja ležim i na mene padaju knjige sa polica, zatrpavaju me i pritiskaju toliko da gubim dah, a jednako tako su lagane, da me guši ta lakoća gomile. Valjda je to jedan od oblika snovolike klaustrofobije koju osjećam još od djetinjastva. Katkad. Tada mi zalupa srce i ubrza ritam. Moram leći i smiriti se nekoliko trenutaka da bi to prestalo. Liječnica kaže da mi je srce kao u tijesnoj cipeli. Pritisnuto dijafragmom. Mislio sam da je i gore. Dijagnoza mi se čini bezazlena.
Otišla je. Bilo me je stid plakati, ali jesam, plakao sam. Muški, ponosno. Ostao sam je željan. I ako, rekla je da će doći već krajem tjedna. Znam da ne laže, ne zna ona lagati. Doći će. Ja samo trebam izdržati od ponedjeljka do petka.
Aries
Post je objavljen 12.05.2008. u 15:41 sati.