most

U sred gradića, te patrijarhane male, učmale sredine, izdizalo se kao ruglo, ono što je nekada predstavljalo ponos i spomenik, izdizalo se na pola rascijepljeno kao prolaz u grotlo ponora. Duboka crna rupa mamila je mlade nesretne ljubavnike što su zagrljeni stajali na rubu i stiskali se jedno uz drugo kao da će tako zaustaviti vrijeme ili događaje. Iz betonskih ploča virili su ostaci metalne konstrukcije, teške željezne šipke kao odsječeni udovi. A rijeka je proticala zaglušujući govor, šapat svih izrečenih tajni na njenim obalama.
Samo se stariji ljudi sjećaju vremena kad je izgrađen. Počesto govore o tim vremenima u superlativima, valjda stoga što je to jedino vrijeme koje pamte u naponu snage, u srži životne energije. Ili je u to vrijeme jedna takva građevina mogla potaknuti njihove sitne malograđanske živote na prelazak na drugu stranu rijeke. A s druge strane živjele su najljepše djevojke. Svi su to znali. S druge strane održavali su se plesnjaci. U sparne ljetnje večeri, na domu kulture, sive bezlične geometrijeki pravilne zgrade bez uresa na sivoj fasadi, svi prozori su bili otvoreni, ne bi li malo zraka prostrujilo niz znojna leđa i mokre košulje. Cigarete nabavljene kradom, iz inozemstva, djevojke su u rukama držale pomodarski, izigravajući dame iz crnobijelih filmova, onako kako su to vidjele na filmskom platnu jednom godišnje. Kosu su češljale u blage uvojke, a usne pućile crvenilom. Puštale su nokte, duge i naizgled njegovane, samo bi pažljiviji promatrač uspio zamijetiti crnilo zemlje i prašinu kućanskih radova ispod metaliziranog laka. Izgledale su dramatično i fino. Mirisale su na sapun i lavandu iz ormara. Haljine stegnute u struku, sapinjale su im grudi, pa su disale teško, spremne i na najveća odricanja, saamo da bi izgledale tanušno i krhko. Prema dolje su se širile u polukrug, otkrivajući koljena bijela i glatka. Te haljine na točkice. I cipelice čuvane za posebne prigode.
One na jednoj strani dvorane, a golobradi mladići s druge.
Gurkali su se međusobno i zbijali proste šale, ispod glasa, da se ne čuje. Motali su u prozirni papir osušeni duhan, jer to se smatralo muževnim. Jedva mutiranim glasom smijali su se glasno, sve jedan glasnije od drugoga. Onaj jedan koji je tek nemušto znao zasvirati poneku pjesmu na gitari, bio je glavni zavodnik. Njemu su se utjecali svi pogledi. I zavist i udivljenje. Onaj jedan koji se volio opiti a nije podnosio alkohol, nego bi nakon svake ispijene čašice razbio jednu, a nakon nekoliko čaša započeo bitku, bilo s kim, tko ga krivo pogleda, tko mu se nasmije, tko mu se nađe na putu, taj je bio glavni snagator, nasilnik, njega su se bojali. Volio je to strahopoštovanje koje je svojom pojavom izazivao. Činio se sam sebi većim, značajnijim. Njegov značaj se ogledao jedino u tome. Pa su svi, predostrožnosti radi, bili ako dobri s njim. Dapače, prijatelji. Jer se prijatelje ne dira.

Upoznali su se njih dvoje na jednom takvom okupljanju. Vanja je prelazio preko rijeke, svaki put kad bi došao iz velikog grada, sa studija. Nije volio ples, ali je volio taj osjećaj zadimljene prostorije, nagomilanih tjela, prigušenih svjetala i pogleda ispod trepavica. Volio je cijelu scenografiju postavljenu mladosti u čast. Neobuzdanosti. Bio je već ozbiljan mladić, pred diplomom, nedostajalo mu je još nekoliko mjeseci predanog rada i imat će je u rukama.
Ljeto je bilo na izmaku, jedna od onih toplih večeri u kojima oni što imaju razvijena čula znaju prepoznati svoju sudbinu. Njemu je srce lupalo aritmično, osvrtao se oko sebe tražeći uzroke za nemir ispod ovratnika košulje i smeđeg sakoa od samta. A, onda je ugledao nju. Mlada i lijepa, premlada, rekli bi zlobnici, tek raspupala u djevojku od šesnaest ljeta, s očima oje tamnog jantara i kose tamne i duge do pola leđa. Bila je najposebnije biće koje je ikada kročilo zemljom. Hodala je, a njemu se činilo da lebdi kao neka prikaza s drugog svijeta, kao neko nadrealno biće izašlo iz radionice starog majstora fotografa iz pete ulice od fontane lijevo. Ma kakva fontana, više je to jezerce u koje su se za jedan metalni novčić uranjale životne želje. Njegova je želja bila upoznati je.
Bojao se da će ga tako krhka i nježna odbiti, ta on je bio već zreo muškarac sedam godina stariji od nje. Tutnjalo mu je u prsima, stezalo ga i nije joj prišao.
Dok su se plesni parovi pripijali jedni uz druge, osjećajući blago naviranje krvi u obraze, on je stajao po strani ne skidajući pogled s njenih vitkih prstiju i oblog lica.
Neke se sudbine ne ostvare u ono vrijeme u kojem čeznemo za njima.
Pomolio se tiho u sebi. Želio je djecu s njom. Želio je ostariti s njom. Zaljubio se te teške sparne noći u djevojku koja je imala talijansko ime. Znao je da se zove Mirela. Pričali su mi o njoj. Njena ljepota je bila poznata i na njegovoj strani mosta. Sad je znao kako priče nisu preuveličane.
Svu je noć nakon plesa probdio. Krupni grašci znoja padali su mu niz čelo, a on se tješio da su takve kolovoške noći. Besane. Teške. U bunilu začete pa i u bunilu završene.
Nije se dala istjerati iz njega, osjećao se kao žigosan njenom aureolom smjerne i ženstvene djevojke. Pričali su mu o njoj najčudnije priče. Da se ne ljubi i ne daje ruku nikome, da je neosvojiva ali ne i ohola. Da je jedna od onih koja će svima biti najbolja prijateljica, ali nikome djevojka.
Nikad je nije pogodila amorova strelica. Znao je on to. Prepoznao je to u njoj. Ni jedna koja voli ne može biti tako bezbrižna. I tako djetinje nevina. A ona je bila sve to.
Te jeseni se vratio u grad. Završio studij. Diploma u plavom tuljcu tiskana na velikom formatu, onom koji nije prikladan za uokvirivanje na zidu. Dobio je za nekoliko tjedana i prvi posao. Život se činio savršenijim.
Prošla je godina, pa i dvije, a on je usamljen lutao ulicama, ne tražeći ni ljubavi ni zabave. Navikao se na samoću. Ili se ona navikla na nj. Ali, hodali su tako ruku pod ruku.

Jutra je volio najviše. Ispunjavalo ga je promatranje praskozorja u svitanje, tih zarumenjenih obraza neba što se osipaju magličastom plavetni. A oblaci kao paučina blijede razvučeni kao štit. Hladan zrak mu se zavlačio u kosti i tjerao ga da ubrza hod. Imao je specifične kretnje, blage i staložene, bez naglih i nepredvidljivih oscilacija. Oči su mu se uvijek smješile, nekako čisto i zagonetno. Blagost i gracioznost, pomiješane s nečim aristokratskim u njemu. A bio je sin zemljoradnika, što je dječaštvo proveo prodajući povrće na tržnicama. Ni to nije moglo istjerati iz njega plemićke korjene. Nikada nisu osjetili glad, čak ni u one ratne i poratne dane. Na stolu je uvijek bilo mlijeka, sira, jaja pa i komad sušenog mesa. Nikada nije išao bos, čak ni za kravama. A prvi je u selu imao odjelce kakvo nose autrijski dječaci na ladanju, ono plavo mornarsko, sa tregerima.
Predavao je mladim gimnazijalcima. Znao se on dobro nositi s nestašlucima i s vjetropirnošću mladosti neiživljene. Znao je on autoritativno postaviti stvari na svoje mjesto i uspostaviti red. Poštovali su ga poštovanjem koje se rijetko ispoljava u tim mladim gimnazijskim godinama.
Tog je jutra, odlučio poći do škole dužim putem. Nije mu se žurilo. Nije gledao izloge, ni zastajkivao, samo se lagano šetao sa svežnjem knjiga pod rukom praveći planove za dan pred njim. Ispred jedne pekarnice iz koje se širio miris tek pečenog peciva s mlijekom i maslacem (oh, kakve francuske pekarnice naspram ovih naših domaćih, pomislio je) vidio je poznate linije leđa i kosu što se ljeskala poput krljušti nekih skupocjenih riba kojima nije znao imena, riba što se čuvaju u akvarijima u pomodarskim kućama srednjeg staleža.
Ne sanja on valjda, njena, baš njena ramena, tu tik ispred sebe. A promijenila se, od djevojke stasala je u ženu, punih grudi i gordog stava. Samosvjesnija je negoli je pamti. Velika torba u ruci i cipele iste boje, haljina karo uzorka. I zubi blještavi od bjeline, pravilno nanizani iza punih usana. Jela je pecivo i nekoga čekala. Valjda ne čeka nekog nadobudnog studenta što samo zna obećavati brda i doline, zvijezde s neba, sve samo s jednim ciljem, obljubiti i ostaviti, s još jednim trofejem u uspomenama. Valjda ne čeka nekog zgodnog zavodnika. Ona, njegova sudbina. Još odavna.
Dobro je, iz veže je izašla neka bljedunjava djevojka, prijateljica valjda. Dobro je, dobro je, uzdisao je. Prići će joj.
Odlučio je. Ubrzao korake i dodirnuo je za rame.
U zrak se vinuo niz slova njenog imena, to je on po imenu zove, a da je polusvjestan što izgovara.
Mirela, Mirela, iskralo se kao šarena marama iz zapućka.
Okrenula se predivna. Te oči boje jantara, tamnog jantara, kakve nema ni jedna druga, začuđeno su gledale u njega. I u njima pitanje, odakle zna zvuk njenog imena. Pa nas dvoje smo iz istog grada, ja sam samo s druge strane rijeke. (Oh, mila, premila, slatka, draga, otimalo se s njegovih dlanova, neizrečeno.)
Nasmješila se. Iza trepavica se naziralo prepoznavanje. Ta, sjećam se, sjećam se ja tebe, Vanja, s plesnjaka i sa korza. Sjećam te se Vanja, ti si s mojom braćom igrao nogomet na livadi.
Pozvala ga je da nastave šetnju zajedno. Susreo se on sa svojom sudbinom, na najneočekivanijem mjestu, ispred pekarnice u kojoj se prodaju topla paciva.
Te noći opet nije sklopio oči, i koraci sna nisu prešli njegovim kapcima. Priviđala mu se u njegovoj podstanarskoj sobi, kao žena sa slika renesansnih majstora. Osjećao je njen dah na svom vratu i slatkoću uzdaha, a da nikad nije pomirisao taj otrov žene, slatki otrov što ga nosi na usnama.
Sutra je opet pošao duljim putem. Pored one iste pekarnice. Pekarica mu je namignula zavjerenički. Pa zar je tako očigledno njegovo ludilo, njegova zanesenost. Onda je sigurno i ona zamijetila s koliko pomnje i čežnje prilazi iz daljine, približava se i nada.
Čekala ga je, ovaj put sama.
Mirela, Mirela, klizala su se slova ispresjecana na slogove, kotrljala niz ulice, odbijala od zidove i opet njemu vraćala. (Mila, premila, draga, jedina neizgovoreno se zrcalilo u staklima izloga.
U njenim očima boje tamnog jantara vidio je ono čega nije bilo prethodnog dana, vidio je on da se u njima rađa nešto nedorečeno, nešto prikriveno, smjerno i drhtavo. Smije li i pomisliti kako se s njenih usana otima neizrečeno Vanja, Vanja.
Čekala ga je i sljedeće jutro, sama. I sljedeće. Šetali su polako vukući nogu za nogom, da traje duže. Svaki je dan kasnila, ta lijepa gimnazijalka na posljednjoj godini. Svaki je dan kasnio, taj mladi profesor.
Trebalo mu je tjedan dana da ju poljubi i još tjedan da ju zaprosi.
Otelo se s usana. I njoj i njemu.
Prešli su tog ljeta, pred kraj kolovoza, ruku pod ruku preko mosta, kao muž i žena.
Dvadeset godina poslje, od mosta u učmalom gradiću, ostala je samo srušena konstrukcija. I duboko grotlo riječnih nemira ispod. I krvavi tragovi nečijih dječačkih snova. Ono što je nekada spajalo dvije obale, dva svijeta, počelo je razdvajati.
Ne brini mila, most će se popraviti. Znam to. Spojit će oni opet obje obale, zbog nekih novih generacija. Mostovi su neuništivi.
Oh, mila premila, draga, jedina, samo hoće li nas biti?



Aries

Uskrsni update
Svim dragim ljudima želim sretne predstojeće blagdane.