o ženama

Žene su, za mene nešto što povezujem sa ljepotom, sigurnošću, opstankom, šarmom, inteligencijom, elokventnošću, pjesništvom, nadahnućem. Počevši od moje majke, koja je u svemu iznimna žena, preko sestre i prijateljica do moje najdraže. Sreo sam u životu nekoliko fascinantnih žena u čijem društvu sam uživao. Valjda u meni ima ostataka onog starog kova muškaraca koji će ženi otvoriti vrata, pridržati kaput, izvući stolicu, kupiti cvijeće.



Pametna žena u meni izaziva osjećaj udivljenja, to se ne sramim priznati. Neke najdubokoumnije razgovore vodio sam upravo sa ženama. Organizirane su, sposobne, u današnje vrijeme stignu imati karijeru, baviti se sportom, uređivati se, imati obitelj te još pored toga sudjelovati u raznim društvenim aktivnostima.
Veličati ženu, znači veličati samu bit života. Nije mi namjera otvarati raspravu, što je starije kokoš ili jaje, pa neću uopće uspoređivati žene i muškarce, neću govoriti o njihovoj jednakosti ili nejednakosti, samo istčem kako su one neprocjenjivo bogatstvo. Govorim o arhetipu žene. Naravno da postoje i one pripadnice nježnijeg spola koje ne odgovaraju u potpunosti svemu što sam naveo, imaju one i svoje mane, no ne želim biti sitničav. Želim govoriti o ženama u globalu, a ne o nekoj konkretnoj ženi.



Žene nas rađaju, u žene se zaljubljujemo, zbog žena imamo potomke. U nekim davno nestalim civilizacijama, koje su doduše bile rijetke, žene su bile uzdignute na pijedestal društva. U većini davno izgubljenih civilizacija, bile su na samim marginama.
Jutros sam prije odlaska na posao, uzeo neke tjedne novine koje redovito kupuje moja najdraža i pronašao članak o ljudskoj evoluciji. Nešto me kosnulo dok sam u nevjerici iščitavao tezu o tome kako smo evoluirali i napredovali upravo zbog žena. One su te koje biraju nas, a mi muškarci smo razvijali svoje sposobnosti lovca, umjetnika, poslovnog čovjeka, slikara, znanstvenika samo zato da bi se svidjeli ženama i bili izabrani za produžetak vrste. Lijepo zvuči. Ali ima u tome i jedna skrivena zamka. Mi muškarci smo ti koji se razvijaju, a žene? Gdje su žene umjetnice, slikarice, znanstvenice? Razgrnimo enciklopedije i naći ćemo tek nekoliko slavnih žena. Tek nekoliko u odnosu na more muških uspješnica. I tko je za to zaslužan? Čudi me da su i ovima dopustili istaknuti svoje kvalitete. Ovo je ipak bio stoljećima muški svijet.



Danas se stvari mijenjaju, no ipak, zavaravamo se ako mislimo kako su žene stekle ravnopravnost. Evo i ta me formulacija "stekle" pomalo vrijeđa. Kao da je to nešto što im muški svijet treba dopustiti, a ne nešto što im po Božijem zakonu i prirodi stvari pripada.
Sve više žena izlazi u javnost s pričom kako su zlostavljanje od strane svojih visokopozicioniranih, uglednih muževa. Usude se reći javno, a zatim ih ta javnost omalovažava. Naprave iskorak, a kad postanu svjesne da su još dodatno ponižene, a ne nagrađene zbog svoje hrabrosti, ustuknu, vrate se svojim demonima. Kakvo licemjerje. I kakav perfidan plan. Za svaku od njih koje se usude boriti, treba stvoriti ozračje javnog mijenja po kojem će ju se prikazati kao "paćenicu, jadnicu, priglupu smjernu ženicu", kako bi svakoj sljedećoj bilo teže odvažiti se na istinu. A što je s onima koje za muževe imaju pijane, neobrazovane, isfrustrirane muške primjerke?
Što u mentalnom sklopu maskulinuma znači podići ruku i zadati bol onoj koju bi trebao znati zaštititi? To će mi ostati vječna tajna. Moj otac je znao podići ruku, kako bi joj sklonio nestašni pramen kose s lica, kako bi joj mahnuo na odlasku, kako bi joj dodao čašu vina za ručkom, kako bi joj pomogao oprati posuđe, kako bi je privukao u zagrljaj.
Pogledajte i poslovice, mudre kovanice poput one "da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena". Zašto "iza"?
I što to ima u onima koji žele dominirati nad ženama? Kako dođe do toga da je od subjekta prisile biti objekt?



Čitam o silovanjima žena. Monstruozna prisila i oduzimanje integriteta, osobnosti, dostojanstva. Ultimativni oblik poniženja svega što čini jednu ženu. U Pakistanu žena mora imati četiri muška svjedoka koja će potvrditi silovanje, u suprotnom žena biva optužena za preljub. Kod nas za osobito okrutan ili osobito ponižavajući način silovanja žene, ili takvo silovanje kojeg je posljedica smrt žene, zapriječena dojnja granica kazne zatvora jest tri godine. Tri godine. Samo tri godine čak i ako ona umre od posljedica silovanja. Jer nije postojala namjera usmrtiti ženu, smrt je posljedica nehata.
I naše zakonodavstvo eksplicitno pokazuje koliko poštuje žene. Čak i one maloljetne. Jer je i tada dojnja granica tri godine.
Osvrnite se malo oko sebe, pogledajte svoje kćeri i recite mi zakonodavni mudraci, na koliko bi dugo spremili iza rešetaka onoga tko bi vam oskvrnuo kćer? Na tri godine? Iskreno sumnjam.
Kao pravnik, jako dobro znam kako u modernim društvima kazna nije i ne može biti osveta. Ona je prije svega odgojna mjera, preventivna, ona je takva da omogućuje rehabilitaciju počinitelja. Ali, pitam se zašto se naziva kaznom ako to nije? A trebala bi biti kazna, jer svaki zločin protiv žene podriva same temelje društva. Ili je to ono što Židovi zovu "muška stvar" (iz jednog jako dobrog filma sa Al Pacinom - gdje je sad Borut da mi pomogne kako se to kaže na jidišu - menskajt ili nešto slično).
Jedan prešutni dogovor između muškaraca, da ne talasaju, da ne mijenjaju tradiciju, da se pokrivaju, da se štite međusobno.
Ili je to nebriga cijelog društva, svih nas, pa i mene samoga? Jesmo li ikada podigli glas protiv zlostavljanja žena? Jesmo li? Jesmo li mi pravnici inzistirali i prisilili naše zakonodavce da povise zapriječene kazne za nedjela protiv žena?
Očigledno nismo. One se bore same, koliko mogu i kako znaju. Ja im za to skidam kapu.
A dok se vremena ne promijene, ja ću i dalje nastaviti onako kako najbolje znam, bit ću ponosan što sam dio svijeta u kojem postoje žene koje volim.

Aries

Ako želite nešto posebno svratite do mojih zavjetrina.