Pariz

četvrtak , 15.02.2007.


Pogledam na sat. Vrijeme prolazi. Nje nema. Nije valjda zaboravila na dogovor?
Lupkam vrhom cipele o pločnik i pjevušim sebi u bradu, onako potiho, mrmljajući riječi koje ni sam ne razumijem.
Čekam. Ispod sata. A sat je u nekoj posve drugoj vremenskoj zoni.
Nije li to ipak trebalo biti u petak navečer? Sumnja mi tjera lice da se nabora od prisjećanja.
Čekam sa jednom rukom u džepu hlača, dok u drugoj držim cigaretu. Ne pušim. Samo stara navika držanja cigarete u ruci za smirivanje napetosti. Zapravo pušim, ali večeras ne. Ne želim da me poljubi i osjeti zadah ustajale pepeljare.
Nisam joj kupio cvijeće, jer ne volim sladunjavost. Ni bombonjeru jer mi je to nekako ofucan način izražavanja udivljenja.
Sa vrha cipele skinem končić što se uhvatio zbog naelektriziranog zraka. Pred promjenu vremena. Te promjene me čine pospanim. Ustanem se ujutro i vidim, osjetim da je zima. Popodne uskočim u proljetni film, skidam sa sebe višak odjevnih predmeta i izlažem se sunčanim zrakama, čak popijem kavu na otvorenom. Navečer tražim izgužvani sako po stražnjem sjedalu automobila gdje sam ga nehajno odbacio, jer opet dolazi zima.
Ne želim prebacivati težinu s jedne noge na drugu, jer ne želim da prolaznici vide na meni ovaj unutarnji osjećaj nepriličnosti ovog mog čekanja, dok se drugi parovi sastaju i ljube, razmjenjuju tjelesne tekućine sočnošću poljupca i odlaze u noć.
Koliko je dugo nisam vidio? Možda je prošlo i više od pet godina. Ta mi se noć urezala u pamćenje sa svim svojim detaljima. Nosila je hlače i bluzu boje indiga. To pamtim stoga što mi je to jedna od najmržih boja. Toliko neženstvenosti u dubini plavetnila. Možda ne volim tu boju zato što zbog njene dubine, boja njenih tamnih očiju ne dolazi do izražaja. Plakala je tu noć ljubeći me bez strasti. Samo je ponavljala kako mora otići. Mora. Mislio sam, ništa se, baš ništa ne mora.
Ostavila je svoje sitnice, knjige, šminku, slike, nešto odjeće u mom stanu, kao dokaz koliko će kratka biti naša razdvojenost. Samo tri mjeseca. Samo dok vidi malo svijeta. Pariz, zapravo.
Znam li ja kakva je čast biti pozvana pratiti profesora takvog rejtinga kao asistentica. Znam.
Osvrnem se oko sebe, ne vidim je. Zapalim još jednu cigaretu.
Tri su mjeseca prošla brzo, no prošla je još cijela godina dok nije jednog lijepog, jesenjeg dana poslala izaslanika po svoje stvari. I poručila po glasniku da se udaje. Za profesora. Starijeg deset godina od nje. Živjet će u Parizu. Grad je to kao stvoren za ljubavike i znanstvenike.
Poželio sam joj sreću. A i što sam drugo mogao kilometrima daleko od nje?
Poželjela je da ostanemo prijatelji i rekla kako joj je žao, no ono što je imala sa mnom i nije bila prava ljubav. Samo zaluđenost.
Javljat će se. Pisat će. Želi me u svom životu, bez obzira na sve. Mostovi se ne ruše.
Prošetam protežući umorne noge od čekanja. Akademska četvrt je prošla već prije četiri akademske četvrti, a ja još čekam. Kao glupavi gimnazijalac. U crnom odjelu bez pruga.
Nije se javljala i nije pisala. Osim jednom. Pismo je bilo isprano ružičaste boje, namirisano nekim esencijalnim uljem, valjda radi dojma. U pismu je bila pozivnica. Za vjenčanje. U Parizu. Gradu zaljubljenih. O, ChampsElisee. O, Seine. O, Notre Damme.
Rasparao sam pozivnicu.
Odlučio sam nastaviti dalje sa ostacima svog života koje sam skupljao po stanu, po gradu, po mjestima na koja smo izlazili, po stepenicama na kojima smo se ljubili. Meni je i ovaj gradić bio poput Pariza. S njom.
Osjetim neke trnce po zatiljku. Takav je osjećaj uvijek njeno prisustvo budilo u meni. Ne moram se okrenuti, znam da je iza mene. Došla je. Ugasim cigaretu i stavim jednu mentol bombonu bez šećera u usta, nadajući se kako će prekriti okus duhana.
Oči nam se spoje u jedan dug pogled, kad se približila. Tišina se mogla rezati nožem.
Oprosti mi što si čekao tako dugo. Nije kasnio avion, nije bio zastoj u prometu i nije mi iznenada uginula mačka. Samo nisam bila sigurna mogu li doći i ostati prisebna. Nisam bila sigurna je li to uopće dobra ideja.
Opraštam ti.
Zakorači prema meni i tim korakom razbije nevidljivu branu između mog i svog tijela i zagrli me.
Ne miriše više kao prije na dječiji sapun što ga je redovito kupovala. Iz krzna njenog kaputa izbija težak i opor miris jasmina. Ne volim jasmin. Valjda sam ga zamrzio onog dana kad sam shvatio da je to esencijalni sastojak parfema Chanel 5 koji je opet simbol grada čije ime ne volim prečesto spominjati.
Ne zadrhtim na onaj dobro poznati način od njenog dodira. Tijelo mi je ostalo mirno, bez vibracija.
Podigne pogled prema mojim očima i ja se na trenutak zapitam, gdje je nestao djevojački šarm i nevinost iz njenih očiju. Više im ni boja nije ista. A sitne bore su im izmijenile bademastost oblika.
Ostavila sam ga. Nije to bila ljubav. Shvatila sam to ubrzo nakon vjenčanja. Samo zanesenost njegovom titulom, njegovim utjecajem, mogućnostima koje mi je oslikavao u duginim bojama. Nije me volio. Taj egocentrični boem voli samo sebe. I sve lijepe žene ovog svijeta. A Parižanke su lijepe. Neodoljivo lijepe. Smučila mi se ta njegova kozija bradica i pogled pun požude prema mladim djevojkama.
Nisam ga voljela. Zapravo si ti jedini čovjek koga sam ikada istinski voljela. I još uvijek te volim.
Plakala je. Najednom sam vidio ispred sebe slomljenu ženu. Ženu koju sam nekada davno volio, vrijeme je ispralo do neprepoznatljivosti. Samo blijeda kopija.
Izvukao sam se iz njenog zagrljaja.
Ustuknula je.
Posramljena.
Žao mi je. Nisi to zaslužila.
Ali, već je kasno. Večer je prošla u čekanju. Možda je bolje ovaj susret odgoditi za neko drugo vrijeme. Dok se smiriš. I smjestiš. Tek si doputovala.
Moram ići. Pomislim dok to govorim kako se ništa ne mora. Javit ću ti se. Duboko u sebi znao sam kako joj se nakon večerašnjeg susreta više neću javiti.
Pomilovao sam je po kosi i poljubio u čelo u ime nečega što je dogorjelo i ugasilo se i otišao u mrak.
Sat ispod kojeg je ostala stajati otkucao je ponoć. Ili podne. Ne znam. Jedna posve druga vremenska zona.

Aries

P.S. Molim posjetitelje neka pogledaju predhodni post i pridruže se akciji. Srijeda u 20.00.

<< Arhiva >>