watchers , dean r. koontz

ponedjeljak , 29.01.2007.

Razmišljao sam ima li ikakvog smisla dijeliti svoj književni ukus, davati ga na pladnju, obrazlagati, veličati? I onako, danas, ljudi sve manje imaju vremena za čitanje, pa im preporuka neke knjige ne znači previše.
Oprah je jedno vrijeme imala svoj književni klub, emisiju u kojoj je radila površne recenzije pojedinih knjiga koje bi se nakon toga popele visoko na vrh bestselera; ljudi bi sumanuto kupovali i čitali sve što bi ona preporučila.
Ja, dakako, nisam Oprah i sumnjam u to da će netko od onih što svakodnevno posjećuju stranicu koju uređujem, u nadi da će pročitati nešto suvislo, čim vidi da sam preporučio određenu knjigu, ostaviti sve svoje poslove i odšetati do najbliže knjižare. Nije mi to namjera, ne, nikako. Ostanite vi slobodno zavaljeni u svojim udobnim foteljama i radite ono što ste radili dok niste zalutali ovamo.
Ja sam samo u fazi pospremanja svoje privatne biblioteke, koja već sad nakon više od deset godina brižljivog skupljanja, broji pozamašan broj naslova.
Otkrio sam, već odavno, superknjižaru i algoritam, pa u slobodno vrijeme izigravam besposlenu kućanicu koja naručuje impulzivno očarana virtualnom dostupnošću željenih objekata, te lakoćom provlačenja kartica, samo što ja ne kupujem super tave i usisavače na vodu, ni preparate za mršavljenje.
Netko od svoje plaće odvaja određeni iznos za životno osiguranje, stambenu štednju, mirovinske fondove (itekako razmišljam i o tome) dok ja svaki mjesec kalkuliram koliko mi iznosi moj fond za knjige. I peglam, poput stroja za peglanje.
Moja najdraža dijeli moju strast, u suprotnom bi već izbio treći svjetski rat zbog brisanja prašine, što je kod nas posao za koji je potrebno odvojiti dosta vremena.
Pored ulaganja u knjige, potrebno je ulagati i u proširenje polica za iste; srećom stan nam je toliko velik da ih mogu smjestiti u zasebnu prostoriju koju od milja nazivam "radna soba" premda nikad ništa u njoj nisam radio.

Jedna od prvih knjiga koju sam kupio kao student bila je "Čuvari" od Deana Koontza, manjeg formata, crnih korica sa zlatotiskom. Bila je malo rabljena i dobro očuvana. Tada još nisam znao tko je taj tajanstveni pisac, niti sam bio zaljubljenik u taj znanstveno fantastični žarn s primjesama trilera (ili je možda obrnuto). Više sam volio klasična djela, pa primjera radi navest ću Stendhala, Krležu, Dostojevskog, tek toliko da steknete uvid u to što mi se sviđalo.

Na stražnjim koricama stajao je kratki opis radnje koji je išao nekako ovako "Tajni vladin laboratorij, koji se bavi genetskim istraživanjem, proizveo je dva zasebna bića. Jedno je prekrasan pas zadivljujuće inteligencije, a drugo je hibridno čudovište nezamislivo okrutne naravi. A oni su pobjegli... Uzbudljiva je to priča o muškarcu i ženi, uvučenima u zastrašujuće tajne čovjekovog stvaranja.." Priznajem, pomislio sam ovo mora da je neki teški američki, jeftini,shit/trash roman i zažalio za novcima koje sam dao.
Nakon četiri sata čitanja, promijenio sam mišljenje u potpunosti. Nije to bila znanstvena fantastika niti triler, bila je to čista drama, sa likovima tako pomno razrađenim, sa radnjom koja me držala u napetosti cijelo vrijeme, a priznajem pustio sam i nekoliko suza potresen pojedinim dijelovima. Nije da baš imam običaj plakati, no zaista me dirnula duboko. Psihološka, duboka i romantična, teška i strašna u dijelovima.
Vraćam se toj knjizi uvijek kad na vidiku nemam ništa značajno čime bi utažio čitateljsku glad. U međuvremenu sam kupio još dvije knjige istog pisca, sa intencijom da na kraju imam sve što je objavljeno na hrvatskom jeziku.

Tek nakon čitanja, poželio sam saznati nešto više i o autoru. Rođen je 1945 godine, što ga svrstava u stariju generaciju pisaca, i odrastao u ekstremnom siromaštvu pod paskom i tiranijom vlastitog oca alkoholičara. Usprkos tomu, završava fakultet i postaje profesor, te pisac. Za njegova djela karakteristični su disfunkcionalni likovi, ali takvi da su stručnjaci u području kojim se bave, idealistični, u koliziji sa sociopatskim antagonistima, fantastični i pomalo pomaknuti događaji.

Na kraju, za one od vas koji nikada neće poželjeti uroniti u ovaj fascinantni svijet, jedna napomena, legendarni Steven King izjavio je da mu je Koontz bio jedan od prvih uzora, te jedan odlomak, tek toliko da zagolica maštu:

"Kadšto je prvi išao pas, a katkad je Travis trčao prvi. Daleko su odmakli kada Travis shvati da se potpuno prenuo iz očaja i očajničke samoće koji su ga zapravo i potaknuli da dođe u predgorje Santaanskih planina.
Velik odrpan pas pratio ga je cijelim putem do njegova kamioneta, koji je bio parkiran na zemljanom putu ispod grana goleme sikanske smreke. Zaustavivši se kod kamioneta, retriver baci pogled prema natrag od kud su došli.
Iza njih, crne su se ptice obrušavale nebom bez ijednog oblaka, kao da su zaokupljene izviđanjem nekog planinskog čarobnjaka. Mračan zid od drveća prijeteći se uzdizao kao bedem kakva zloslutna dvorca."

Za one koji će ipak, nekad, možda već uskoro imati u ruci ovo djelo, samo jedna napomena, uživajte. Nije Dostojevski, ali svidjet će vam se.

Aries

komentiraj (15) * ispiši * #

zlatna krletka

subota , 27.01.2007.


Nikad kao danas nisam tako bio zadovoljan što sam u potpunosti anonimna osoba, barem što se tiče hrvatske medijske scene. Moja fotografija nikada nije objavljena u novinama, moje lice nije poznato onima koji prate što se zbiva u svijetu slavnih, ne pjevam, ne glumim, nisam član Vlade ni Sabora. Jednom riječju, daleko sam od slave u smislu u kojem slavu definiramo kao "ja sam javna osoba". Od te izjave naših estradnjaka i inih persona, diže mi se kosa na glavi. Javna osoba? Ma što to, dovraga znači? A oni tu floskulu izgovaraju s takvim ponosom i izrazom lica koji se može mjeriti samo sa izrazom lica osobe koja doživljava seksualno - ekstazivni pomak u vremenu i prostoru. Ili odmak od vremena i prostora? Svejedno. Izraz ushićenja je isti. Još je dobro dok to govori netko tko ima značaj jednog Olivera, no kad to izjavi polugola, bezizražajna plavuša koja je jedva otpjevala jednu pjesmu za čije snimanje je cijela rodbina skupljala novac, onda mi prekipi.
Ipak, nedvojbeno je da postoje ljudi koje svi prepoznajemo, na ulici, u restoranima, na televiziji... Ljudi koji su stvorili sebi jedan medijski prostor u kojem su prepoznatljivi zbog svoje karijere, svojih vrijednosti, svojih vještina, sposobnosti ili političkih uvjerenja, znanstvenih dosega. Tako svi znamo tko su Ivana Banfić i Tony Cetinski, iako moram priznati kako mi je glazbeni izričaj ovo dvoje spomenutih više manje nezanimljiv.
Javne osobe... osobe koje javno blatimo, čiju intimu seciramo kao poluraspadnuti leš ispod florescentnoplavog svjetla. Dušebrižnici...
I novinari koji ispod teksta o preljubu ponosno potpišu svoje puno ime i prezime. Pomislim, da su barem imali pristojnosti toliko da stave samo inicijale.
Članak preko tri stranice, velike blještave slike navodno zaljubljenog para. Zagrljaj, poljubac, glava na ramenu. I tvrdnje kako ljubav traje već mjesec dana, koja se skrivena od očiju javnosti konzumirala iza zatvorenih vrata stana. Tvrdnje kako je ovo njihov prvi izlazak. Tko tvrdi? Tvrde upućeni. A tko su ti upućeni, ne navodi se. Dobar novinar nikad ne odaje svoj izvor. Pa sočno opsujem taj izvor. Da nisam odgojen, pljunuo bih, onako svojski.
Nakon što su ostavili automobil na mračnom parkiralištu, dva su sata šetali Jarunom u sumrak i ponašali se poput zaljubljenog para. Jarun je bio pust u hladno zimsko predvečerje. Nakon šetnje, romantična večera. Nakon večere strastveni zagrljaj i francuski poljubac.
Pomno pregledam objavljene fotografije i nisam baš siguran slažu li se sa napisanim. Ne vidim romantiku, ni sjaj u očima, ni francuski poljubac. Vidim više dva prijatelja koji zajedno provode večer. Prijateljima je dopušteno grliti se. Koliko sam puta svoju prijateljicu tješio držeći je u naručju, koliko sam puta poljubio njeno čelo, koliko sam puta zanesen nekom nježnom razmjenom misli ili raspravom šetao s prijateljicom. I ni jednom nisam poželio preljub.
Postoje razne vrste ljubavi. Ali, tko sam ja da sudim. Možda nemam oko za prepoznavanje nijansi.
Uostalom, nevažno je, potpuno mi je nevažno u kakvim su odnosima ovo dvoje ljudi. Nisam ni znao, dok nisam pročitao, da su već 15 godina prijatelji. Možda je sve napisano ujedno i istina.
Ono što mene smeta i zbog čega radim ovaj osvrt, jest maliciozno ponašanje novinara. Iz teksta je više nego očigledno da su, ponosno potpisani snimatelj i autor članka, pratili spomenuti par, ušli u restoran i raspitivali se kod osoblja o upravo završenoj večeri.
Okarakterizirao bih to kao praćenje i prisluškivanje. Pa zar to ne zvuči malo zlokobno? Kao uhođenje.
I naslov je slično intoniran - "uhvaćeni".

Uhvaćeni u raskoraku.

I sad cijela nacija špekulira jesu li u ljubavnoj vezi ili nisu. Sad cijela nacija žali jednu Ivanu i (vjerojatno) osuđuje drugu. A možda je i drugačije, možda uživaju u romantici koju su u svojim životima odavno preboljeli. No, jedno je sigurno, danas kućanicama nije bilo dosadno, danas mnogi muškarci nisu mogli prestati zavidjeti Tony-u.
A, je li itko pomislio u kakvoj zlatnoj krletci moraju živjeti "javne osobe"?
Lijepa, raskošna, lagodna zlatna krletka. Zatvor za privatni život.

Skandal je objavljen, a ono što nije objavljeno kao da se i nije dogodilo. A ono što je objavljeno, gotovo da je sigurno istina.
Sve tri strane su uzrujane, nekome se urušava život kakav je poznavao do tada, nekome se lome snovi, netko pati, netko je stavljen pred svršen čin. Netko se mora pravdati. Izvrnut je nečiji život kao rukavica, ogoljen do kraja pred licem milijunskog auditorija.
A, zapravo me i nije briga razmjenjuju li tjelesne tekućine.

Krasno istraživačko novinarstvo. Zadivljen sam detaljima, fotografijama, objašnjenjima, činjenicama, veličinom članka. Zadivljen sam novinarskom etikom i uhodarskim FBI metodama. Sve za istinu i objektivno izvještavanje. Na žalost, jeftina je to pučka zabava. Ili skupa, za sudionike. Zato ne znamo gotovo ništa relevantno o stanju u Iraku, tko koga tu jebe i zašto već godinama. Ništa relevantno, osim da se tamo negdje ubijaju zbog vjere i nafte. A piše se o tome svaki dan. Šturo. Nisam još vidio članak o povijesti Iraka, o njegovim prirodnim ljepotama, o kulturnim spomenicima što se uništavaju, barem ne ni jedan koji bi bio ovako opsežan i detaljan.
Novine više i ne čitam, samo prelistam i pohvatam naslove. Pa istražujem dalje sam. Jer iz napisanog saznam samo tek toliko činjenica da mogu od nečega krenuti i iz drugih izvora saznati više. Danas sam saznao previše, o temi koja uopće nije područje mog primarnog interesa. Osim toga saznao sam i što su sve naši novinari spremni za jednu jako dobru priču.

Pa se pitam, opravdano, kako ne mogu "otkriti" porijeklo imovine zastupnika,raskrinkati tvrtke koje zapošljavaju radnike na crno, objaviti način na koji se dobivaju poslovi na javnim natječajima, obavijestiti nas kako se danas dolazi do dobro plaćenih poslova, prosvijetliti nas tko je tko u kriminalnom miljeu i tko je kome kum, mecena, prijatelj, šogor?
Pretpostavljam kako je preopasno uhoditi moćne ljude. A dopušteno špijunirati ljubavni par i razoriti im život.

Netko će reći, pa sami su si krivi, tko s djetetom spava popišan ustaje.
Da, da, dragi moji. Sami su si krivi. Ali i oni su samo ljudi, imaju slabosti kao i svatko od nas, uostalom.

I tko je tu uhvaćen sa prstima u medu (da ne napišem nešto gore)?
Ja bih rekao novinari.
Gdje je nestalo objektivno i istraživačko novinarstvo? U tuđem krevetu.

Aries

komentiraj (21) * ispiši * #

farma strave

srijeda , 24.01.2007.

"Downtown Eastside u Vakuveru, je jedan od najsiromašnijih dijelova Britanske Kolumbije, neki tvrde čak i cijele Kanade. Ulice su zatrpane smećem u kojem se može vidjeti hrpa iskorištenih kondoma i medicinskih igli. Stanovnici i policija taj kraj zovu još i Low Track, a u njemu živi između pet i deset tisuća registriranih ovisnika o heroinu i cracku, motociklističke bande i Azijski narko kartel. Žene ovisne o narkoticima financiraju svoju skupu naviku bavljenjem prostitucijom. 1998. godine statistički je utvrđeno da je svaki dan umrla jedna osoba od predoziranja, što je najviše u povijesti Kanade. Ovaj dio Sjeverne Amerike ima vrlo visoku stopu zaraženosti virusom HIV-a, čak jedna četvrtina stanovnika ovog dijela grada je zaražena njime, najviše zbog razmjene igli i nekorištenja zaštite u seksualnim odnosima . Prije desetak godina Vlada je uskratila i smanjila novčanu potporu korisnicima različitih vrsta socijalnih pomoći, pa su bolnice raspustile dio svojih mentalno zaostalih ili poremećenih pacijenata na ulice.
Prostitucija je toliko raširena, da je sasvim uobičajeno da se čak i djevojčice od 11 godina nalaze na ulici ili pod okriljem svodnika, nudeći svoje tijelo za novac.
U ovakvim uvjetima života, svakodnevno nestaje s ulica određeni broj prostitutki a da nitko sa sigurnošću ne može reći jesu li krenule negdje dalje svojom voljom ili su završile u nekom kontejneru ili motelskoj sobi, ubijene. Što je još gore, često nikoga i nije briga gdje su.
Kad su ranih 80-tih godina nestale prve žrtve ovog monstruoznog ubojice o kojem danas pišu novine cijelog svijeta, policija nije uopće uočavala povezanost između tih nestanaka. Službena istraga za nestalim ženama počela je tek 1998. godine, a trajat će pune četiri godine. Istraga je uključivala 54 žene koje su nestale bez traga, no u početku policija nije bila sigurna radi li se o nepovezanim nestancima ili je doista o masovnom ubojici.Čak i kada je inspektor Rossmo primjenjujući tehniku „zemljopisnog profiliranja“ 1999. godine primijetio neuobičajeno veliki broj nestanaka upravo u Downtown Eastsidu, policija je to zanemarivala i tvrdila da se vjerojatno ne radi o masovnom ubojici, nego da su te žene samovoljno napustile dio grada u potrazi za boljim uvjetima života, te da nema nikakvih dokaza da su nestale žene mrtve.
U prilog toj teoriji išla je i činjenica da je 5 od 54 žena pronađeno, neke od njih su bile žive, a neke su umrle od predoziranja ili bolesti. Ipak, svaki dan su nestajale nove.
Najbolji trag policija je dobila kad je 37-godišnji Bill Hiscox, zaposlen kod Robert William "Willie" Picktona, odlučio iskazati svoje sumnje o Picktonu. Rekao je da farma svinja izgleda jezivo i zastrašujuće, da su svinje puštene trčati s psima i da su u stanju i ugristi. Izjavio je da je Pickton šutljiv i miran tip čovjeka koji vozi prerađeni autobus sa jako zatamnjenim staklima na koji je jako ponosan i od kojeg se ne odvaja. Pickton je skupa sa svojim bratom imao registriranu neprofitnu udrugu čiji je cilj bilo organiziranje specijalnih događaja, plesova, sportskih događaja i slično. Hiscox je tvrdio da se pod tim specijalnim događajima zapravo kriju okupljanja prostitutki i konzumacija droge, a da se torbice i osobni dokumenti nestalih djevojaka nalaze u stvarima Roberta Picktona, te da on često ide u Downtown Eastside u potragu za djevojkama za zabavu. Braća Picktoni su policiji već od ranije bili poznati. Nekoliko puta su pretražili farmu svinja i nisu našli ništa, a djevojke su i dalje nestajale.
Nestanci djevojaka događali su se u periodu od skoro dva desetljeća, a istraga je tapkala u mraku.
Kad je napokon 2002. godine Pickton bio uhićen, a stanovnicima Vankuvera službeno objavljeno da se njegov posjed na kojem se nalazi farma svinja detaljno pretražen i da je nađen DNA nestalih žena, a protiv Picktona je podignuta optužnica za ubojstva, ljudi su se počeli pitati kako se moglo dogoditi da istraga prije nekoliko godina na toj istoj farmi nije dala rezultate. Pickton je tvrdio da je nevin.
U specijalnim hladnjacima za meso pronađeni su dijelovi tijela žrtava, lubanje prerezane na pola, ruke i stopala, a tvrdi se kako je ostatke ljudskog tkiva prerađivao u prehrambene proizvode. Detalji su bili toliko zastrašujući, da je Pickton proglašen najgorim ubojicom u povijesti Kanade ikad.
Građani su bili skloni optuživati policiju za dugotrajnost istrage, za neučinkovitost, za početno nepriznavanje da se doista radi o serijskom ubojici, no Dr. Elliott Leyton je u svojoj knjizi o masovnim ubojicama branio ponašanje policije objašnjavajući kako je neopravdano u situacijama u kojima policija nije sigurna što je istina, istrčavati sa zaključcima i dovoditi ljude u stanje panike. Osim toga bavljenje prostitucijom je opasan posao, prostitutke su često nepovezane sa društvenim institucijama, te njihov nestanak može proći nezapaženo godinama, čak i kada im se ništa loše nije dogodilo.
Do kraja 2004. godine policija je konstantno istraživala posjed i uspjela je povezati pronađene ostatke DNA sa 30 nestalih žena. Policija je pozvala građane koji još uvijek imaju smrznuto meso i proizvode napravljene na Picktonovoj farmi, da ih vrate kako bi ih mogli analizirati na postojanje ljudskog tkiva, te umirila one koji su ih već konzumirali kako nema straha od zaraze ljudskim bolestima (hepatitis, AIDS) ako je meso bilo dobro termički obrađeno. Ipak usprkos tomu, zvučalo je stravično."
-izvor informacija:crimelibrary

Svi svjetski mediji ovih dana javljaju kako počinje suđenje ovom monstrumu. Premda smo svi svjesni kako ubojice postoje, čak i žive blizu nas, ostao sam osupnut ovom pričom. Dok sam čitao o ovom slučaju, tijelom mi je prolazila jeza. Stotinu puta sam pomislio što su sve te jadne žene morale proći i kakvu im je strašnu sudbinu život namijenio. One su bile nečija djeca, nečije sestre...
Pitam se kakav je um tih poremećenih ljudi koji su sposobni za ovakve čine? Vjerojatno ni najveći stručnjaci za patološka stanja uma još uvijek ne znaju pouzdano što uzrokuje takvu nastranost. Mislio sam kako su ljudi najveće životinje, no danas znam kako je to uvreda za životinje. One ubijaju zbog preživljavanja, a ne zbog naslade.

Aries

komentiraj (30) * ispiši * #

ništa nije tako dobro kao dobar trač

ponedjeljak , 22.01.2007.

A ja imam malo inspiracije za nemušto muško tračanje, nemušto stoga što muškarci zapravo ne upražnjavaju tračanje kao svakodnevni hobi, nego više pokušavaju biti u tijeku stvari koji se oko njih događaju, pokušavaju spoznati bit stvari i postaviti se na ovaj ili onaj način u odnosu na događaje.
Molim feministice da me ne prekore zbog ove rečenice, svjestan sam kako postoje i one "muške svinje" koje preko jezika prevale gadosti koje se teško daju ponoviti, osobito o ženama, no sad govorim o uglađenim, obrazovanim muškarcima, koji imaju kulturu, kućni odgoj i društveni status.
Dok ovo pišem, proleti mi kroz glavu misao kako možda ovo i nije dobra ideja za post, navući će mi za vrat prijekore i negodovanje, a to ne želim, no nastavit ću pisati, vidjet ćemo hoće li se iz ovoga izroditi išta vrijedno objavljivanja ili ću na kraju samo stisnuti "delete".
Za dobar trač je potrebno nekoliko esencijalnih sastojaka; prvi je okosnica svega, a to je događaj vrijedan prepričavanja, zatim slijedi elokventan i nepristran pripovjedač, očevidac, sposoban na pravedan i zanimljiv način slušačima prenijeti detalje i atmosferu zbivanja, te na kraju zainteresirani slušači. Svi akteri bi morali biti i emotivno povezani, jer bez toga priča gubi smisao. Najvažnije za dobar trač je izostanak podlosti. To posebno ističem, jer podlost je začin koji slatki,slasni, smiješni trač pretvara u neslano ogovaranje čiji sam najžešći protivnik. Ne volim širenje neistina, ne volim svjesno nanošenje zla drugima, ne volim vrijeđanje i narušavanje nečijeg integriteta a sve su to odlike ogovaranja.
Trač je simpatičan način na koji možete biti dobro obaviješteni. Volim biti slušač u ovom trokutu, ta mi je uloga najdraža.
Volim onaj osjećaj kad me netko povuče na stranu u hodniku, približi mi se zavjerenički i tiho šapne "šuška se..." ili kao u onoj poznatoj knjizi "hush, hush.." (valjda nisam napisao krivo - a i to bi bio simpatičan blogerski trač - onaj topsicret nema pojma da se to zapravo piše top secret...ili šuška se da ne piše loše, no engleski mu baš nije jača strana).
Volim saznati nešto o međuljudskim odnosima koji se kriju ispod površine, a to se može samo pažljivim promatranjem. Kraći put je postati "slušač" točnije osoba od povjerenja kojoj će sve strane ispričati u povjerenju svoju verziju događaja. Dobar slušač nikada trač ne prenosi dalje, niti otkriva što je sve čuo od druge strane. To je kao neki kodeks slušača. Jer u trenutku kad jednom popuste kočnice i trač se proširi, a izvor je slušač, on gubi svoj status osobe od povjerenja i postaje "ogovarač", a to je najniži stupanj na koji se može pasti. Posljedica je izbacivanje iz kruga osoba od povjerenja i često bivši slušač postaje nova meta, novi predmet bezazlenih i ne tako bezazlenih tračeva. U svakom slučaju, gubi.
Za one kojima nije jasno kako "pripovjedač" nije prezren, napominjem kako su pripovjedači koje poštujem uvijek osobe neposredni promatrači ili sudionici događaja, te zapravo ni ne šire ništa osim činjenica koje su se nepobitno dogodile.
Dobro tračanje je kao igra u kojoj svi sudionici znaju svoje mjesto i ne krše pravila, drže se kodeksa vještine i nikad, ali baš nikad ne govore neistinu, niti to čine radi svog osobnog probitka.
Posljednji dobar trač koji sam čuo odnosio se na starijeg gospodina koji nikada, ali baš nikada nije počastio kolege u uredu, a uredno dolazi na sva okupljanja kolega. Zamislite, pripovjedač je bio upravo on sam. Na simpatičan način je proširio priču kako je upravo on glavni i odgovorni za organizaciju domjenka koji će se održati u petak. Cijeli ured se grohotom smijao, jer su svi bili svjesni kako od tog domjenka neće biti ništa.
Trač u ovom smislu može biti simpatična razbibriga, ali i kompas. Neke ljude jedostavno prate priče i pričice, o njihovom karakteru, o njihovoj sposobnosti ili nesposobnosti, o rasipnosti, o neukusu, o poštenju ili nepoštenju. Sve njih treba uzeti s rezervom, ali su jako dobar orjentir.
Dobro je biti slušač. Nikada nisam iznevjerio ničije povjerenje. Čak i kada je nešto javna tajna, ne prenosim to dalje. No, ne znati najnovije uredske tračeve, znači biti izoliran, a često i predmet trača.

Ipak, kao i u svemu u životu, treba biti oprezan i imati mjeru. Jer fina nit dijeli šalu od uvrede. Prije nekoliko godina imao sam prigodu sudjelovati u nekom američkom programu učenja novih vještina. klasika, sjedili smo u krugu radi ravnopravnosti i iznosili svoje stavove o životu. To je bila neka vrsta treninga komunikacije. Voditelji su nam htjeli demonstrirati kako se informacije šire, kako bujaju, kako se deformiraju kroz vrijeme i prostor te se na kraju pretvaraju u nešto sasvim suprotno od polazne točke. Podijelili smo se u dvije grupe. Prva grupa je ostala sjediti u krugu, dok je druga morala izaći vani. Prva su grupa bili slušači. Druga pripovjedači. Jedan kandidat iz druge grupe dobio je napisanu priču i zadatak da ju pročita slušačima, a zatim kad drugi pripovjedaač dođe, da ju njemu prepriča. Tako je i bilo. Već kod prepričavanja uočili smo da je neke detalje izostavio, a neke promijenio, a neke i nadodao. Priča je malo izmijenila smisao. Sad je drugi pripovjedač kome je prvi prepričao priču trebao pozvati trećeg izvana kojemu će prepričati priču koju je čuo. Zanimljivo, priča je već izgubila 30 % svog prvobitnog smila. Do kraja igre, ništa više nije bilo isto. Kao da pročitana priča i ova posljednja koju smo čuli nemaju nikakvu poveznicu. Dvije sasvim različite priče.
Šokiralo me to simuliranje širenja netočnih informacija, način na koji se mijenjaju odnosi u priči, boje, događaji. Sve je to stvar ljudske percepcije. Netko nešto krivo shvati pa i krivo prenese. Netko drugi nije vičan detaljima pa ispriča kratko i nepovezano događaj, oduzimajući mu time pravo značenje. Netko pak govori kićeno i umno, s puno epiteta, pa doda nesvjesno i ono čega u originalu nije ni bilo. I na kraju, od vuka koji je pojeo crvenkapicu i baku, nakon čega ga je ubio lovac, nastane crvenkapica koja je ubila vuka i pojela baku.
Zanimljivo iskustvo, nakon kojeg sam čvrsto odlučio biti uvijek i jedino "slušač". Ma kako trač bio bezazlen.
Jer stvari se lako otmu kontroli, ma koliko ih mi željeli zauzdati.
Sjetite se samo filma "Trač", doduše nije baš bio neki razvikani film s poznatim glumcima, no nije bio ni tako loš.

Emocionalna inteligencija pomaže pri razlučivanju što je dobar trač. Treba procijeniti tko vam ga priča, zašto ga priča i način na koji ga priča. Ako vam time ponudi korisnu informaciju, ako vas nasmije, ako vas oraspoloži, ako vam zbog tog trača upravo osoba koju tračaju postane još simpatičnija, znajte da ste naletjeli na jedan jako dobar trač. I da doista ništa nije tako dobro kao dobar trač.

Nadam se da će oni koji budu ovo čitali biti blagi prema meni. Ipak sam ja samo "slušač" koji se drži pravila o neširenju trača.

A za one koji ogovaraju, jedna mala poruka. Život je prekratak da bi ga ispunjavali gorčinom i zavisti. Ne činite drugima ono što ne bi voljeli da oni učine vama.

Aries

P.S. Trač je jako teška riječ koja sa sobom nosi negativne konotacije. Na žalost, nisam mogao pronaći ni jednu drugu blažu riječ za ovo što sam htio opisati. Nadam se da ćete ovo shvatiti kao humorističnu i ne tako ozbiljnu priču, te da vam riječ "trač" neće previše zasmetati. Pokušajte se sjetiti nekog simpatičnog trača koji ste čuli o sebi, a na koji se niste uvrijedili, te koji vas nije rastužio nego razveselio i bit će vam jasnije o čemu sam htio pisati večeras. Možda bi bolja riječ bila ANEGDOTA. Ali nisam je se na vrijeme sjetio.

komentiraj (9) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>