Nikad kao danas nisam tako bio zadovoljan što sam u potpunosti anonimna osoba, barem što se tiče hrvatske medijske scene. Moja fotografija nikada nije objavljena u novinama, moje lice nije poznato onima koji prate što se zbiva u svijetu slavnih, ne pjevam, ne glumim, nisam član Vlade ni Sabora. Jednom riječju, daleko sam od slave u smislu u kojem slavu definiramo kao "ja sam javna osoba". Od te izjave naših estradnjaka i inih persona, diže mi se kosa na glavi. Javna osoba? Ma što to, dovraga znači? A oni tu floskulu izgovaraju s takvim ponosom i izrazom lica koji se može mjeriti samo sa izrazom lica osobe koja doživljava seksualno - ekstazivni pomak u vremenu i prostoru. Ili odmak od vremena i prostora? Svejedno. Izraz ushićenja je isti. Još je dobro dok to govori netko tko ima značaj jednog Olivera, no kad to izjavi polugola, bezizražajna plavuša koja je jedva otpjevala jednu pjesmu za čije snimanje je cijela rodbina skupljala novac, onda mi prekipi.
Ipak, nedvojbeno je da postoje ljudi koje svi prepoznajemo, na ulici, u restoranima, na televiziji... Ljudi koji su stvorili sebi jedan medijski prostor u kojem su prepoznatljivi zbog svoje karijere, svojih vrijednosti, svojih vještina, sposobnosti ili političkih uvjerenja, znanstvenih dosega. Tako svi znamo tko su Ivana Banfić i Tony Cetinski, iako moram priznati kako mi je glazbeni izričaj ovo dvoje spomenutih više manje nezanimljiv.
Javne osobe... osobe koje javno blatimo, čiju intimu seciramo kao poluraspadnuti leš ispod florescentnoplavog svjetla. Dušebrižnici...
I novinari koji ispod teksta o preljubu ponosno potpišu svoje puno ime i prezime. Pomislim, da su barem imali pristojnosti toliko da stave samo inicijale.
Članak preko tri stranice, velike blještave slike navodno zaljubljenog para. Zagrljaj, poljubac, glava na ramenu. I tvrdnje kako ljubav traje već mjesec dana, koja se skrivena od očiju javnosti konzumirala iza zatvorenih vrata stana. Tvrdnje kako je ovo njihov prvi izlazak. Tko tvrdi? Tvrde upućeni. A tko su ti upućeni, ne navodi se. Dobar novinar nikad ne odaje svoj izvor. Pa sočno opsujem taj izvor. Da nisam odgojen, pljunuo bih, onako svojski.
Nakon što su ostavili automobil na mračnom parkiralištu, dva su sata šetali Jarunom u sumrak i ponašali se poput zaljubljenog para. Jarun je bio pust u hladno zimsko predvečerje. Nakon šetnje, romantična večera. Nakon večere strastveni zagrljaj i francuski poljubac.
Pomno pregledam objavljene fotografije i nisam baš siguran slažu li se sa napisanim. Ne vidim romantiku, ni sjaj u očima, ni francuski poljubac. Vidim više dva prijatelja koji zajedno provode večer. Prijateljima je dopušteno grliti se. Koliko sam puta svoju prijateljicu tješio držeći je u naručju, koliko sam puta poljubio njeno čelo, koliko sam puta zanesen nekom nježnom razmjenom misli ili raspravom šetao s prijateljicom. I ni jednom nisam poželio preljub.
Postoje razne vrste ljubavi. Ali, tko sam ja da sudim. Možda nemam oko za prepoznavanje nijansi.
Uostalom, nevažno je, potpuno mi je nevažno u kakvim su odnosima ovo dvoje ljudi. Nisam ni znao, dok nisam pročitao, da su već 15 godina prijatelji. Možda je sve napisano ujedno i istina.
Ono što mene smeta i zbog čega radim ovaj osvrt, jest maliciozno ponašanje novinara. Iz teksta je više nego očigledno da su, ponosno potpisani snimatelj i autor članka, pratili spomenuti par, ušli u restoran i raspitivali se kod osoblja o upravo završenoj večeri.
Okarakterizirao bih to kao praćenje i prisluškivanje. Pa zar to ne zvuči malo zlokobno? Kao uhođenje.
I naslov je slično intoniran - "uhvaćeni".
Uhvaćeni u raskoraku.
I sad cijela nacija špekulira jesu li u ljubavnoj vezi ili nisu. Sad cijela nacija žali jednu Ivanu i (vjerojatno) osuđuje drugu. A možda je i drugačije, možda uživaju u romantici koju su u svojim životima odavno preboljeli. No, jedno je sigurno, danas kućanicama nije bilo dosadno, danas mnogi muškarci nisu mogli prestati zavidjeti Tony-u.
A, je li itko pomislio u kakvoj zlatnoj krletci moraju živjeti "javne osobe"?
Lijepa, raskošna, lagodna zlatna krletka. Zatvor za privatni život.
Skandal je objavljen, a ono što nije objavljeno kao da se i nije dogodilo. A ono što je objavljeno, gotovo da je sigurno istina.
Sve tri strane su uzrujane, nekome se urušava život kakav je poznavao do tada, nekome se lome snovi, netko pati, netko je stavljen pred svršen čin. Netko se mora pravdati. Izvrnut je nečiji život kao rukavica, ogoljen do kraja pred licem milijunskog auditorija.
A, zapravo me i nije briga razmjenjuju li tjelesne tekućine.
Krasno istraživačko novinarstvo. Zadivljen sam detaljima, fotografijama, objašnjenjima, činjenicama, veličinom članka. Zadivljen sam novinarskom etikom i uhodarskim FBI metodama. Sve za istinu i objektivno izvještavanje. Na žalost, jeftina je to pučka zabava. Ili skupa, za sudionike. Zato ne znamo gotovo ništa relevantno o stanju u Iraku, tko koga tu jebe i zašto već godinama. Ništa relevantno, osim da se tamo negdje ubijaju zbog vjere i nafte. A piše se o tome svaki dan. Šturo. Nisam još vidio članak o povijesti Iraka, o njegovim prirodnim ljepotama, o kulturnim spomenicima što se uništavaju, barem ne ni jedan koji bi bio ovako opsežan i detaljan.
Novine više i ne čitam, samo prelistam i pohvatam naslove. Pa istražujem dalje sam. Jer iz napisanog saznam samo tek toliko činjenica da mogu od nečega krenuti i iz drugih izvora saznati više. Danas sam saznao previše, o temi koja uopće nije područje mog primarnog interesa. Osim toga saznao sam i što su sve naši novinari spremni za jednu jako dobru priču.
Pa se pitam, opravdano, kako ne mogu "otkriti" porijeklo imovine zastupnika,raskrinkati tvrtke koje zapošljavaju radnike na crno, objaviti način na koji se dobivaju poslovi na javnim natječajima, obavijestiti nas kako se danas dolazi do dobro plaćenih poslova, prosvijetliti nas tko je tko u kriminalnom miljeu i tko je kome kum, mecena, prijatelj, šogor?
Pretpostavljam kako je preopasno uhoditi moćne ljude. A dopušteno špijunirati ljubavni par i razoriti im život.
Netko će reći, pa sami su si krivi, tko s djetetom spava popišan ustaje.
Da, da, dragi moji. Sami su si krivi. Ali i oni su samo ljudi, imaju slabosti kao i svatko od nas, uostalom.
I tko je tu uhvaćen sa prstima u medu (da ne napišem nešto gore)?
Ja bih rekao novinari.
Gdje je nestalo objektivno i istraživačko novinarstvo? U tuđem krevetu.
Aries
Post je objavljen 27.01.2007. u 20:28 sati.