humanost

U posljednje vrijeme često dobijem e-mail u kojem netko, od mene nepoznatog primatelja virtualne pošte, traži pomoć za sebe ili nekog člana svoje obitelji koji boluje od danas tako uobičajenih, potencijalno smrtonosnih bolesti. Tko bi znao jesu li sve te sudbine istinite, ili su samo dobar način za promoviranje prometa na netu.
U svakom slučaju, pročitam sadržaj i ostanem dirnut nesrećom koja se nadvila nad glavne aktere pisma. I ne učinim ništa više od toga. Pročitam, eventualno proslijedim e-mail dalje. Priznajem, uvijek ga proslijedim onim ljudima za koje znam da mi to neće zamjeriti i da ih neće užasno naživcirati činjenica da su dobili još jedan "lanac". Najčešće zaboravim na pročitano nakon samo nekoliko minuta.
Nisam ni dobrovoljni davatelj krvi. Premda sam uvijek imao želju nekome dati dio sebe, nekome omogućiti novu šansu za preživljavanje, nikad to nisam učinio iz čiste lijenosti. Vidim, na vijestima reklamiraju akciju davanja krvi, protrese me činjenica da se nikad ne zna jesam li zapravo baš ja sljedeći kojem će ta krv trebati, i nakon reklama opet počinje moja omiljena humoristična serija. Mozak se prilagodi ugodi, zahvali se na kratkoročnoj memoriji i osjećaji požrtvovnosti i suosjećajnosti otupe, izblijede.
Mogao sam donirati koštanu srž, samo da je proces manje bolan, manje zahtjevan i manje složen. Uznemiri me duljina i debljina igle koja bi se trebala zariti u moju kralježnicu i isisati masu iz leđne moždine u neku staklenu epruvetu. Doima se zastrašujuće. I tako, nisam ni donor koštane srži.
Razmišljao sam i o posvećivanju dijela svog slobodnog vremena nekom napuštenom djetetu koje se, recimo, nalazi u domu za nezbrinutu djecu. Ta su djeca tako umiljata i željna pažnje, razgovora, pripadanja nekome. Bilo bi lijepo na nekoliko sati biti prijatelj, zamjenski roditelj, "veliki brat" jednom takvom djetetu. Odvesti ga u kazalište, na nogometnu utakmicu, pokazati mu kako izgleda obiteljski život, dom. I sve je ostalo samo na razmišljanju, uz opravdanje kako za tako nešto u današnje vrijeme rijetko tko ima vremena. Posao kojim se bavim takve je prirode da mu posvećujem previše vremena.
Možda sam mogao jednom tjedno pomagati nekoj staroj i nemoćnoj osobi, da nemam tako jaku averziju prema bolesti i starosti. Na koncu, nisam ni liječnik ni medicinski tehničar. I što bih ja mogao pružiti jednom zaboravljenom starcu ili starici? Mogao bi im eventualno čitati, no nekako mi se čini da je to samo fora iz filmova koja kod nas ne prolazi.

I tako, humanost koju osjećam u sebi kako vrije i živi, ne realiziram ni na jedan od spomenutih načina. Sramota me je priznati da sam čak dobio i pismo Ane Rukavine, ispisao uplatnicu i zaboravio je odnijeti na poštu i uplatiti naznačeni iznos. U međuvremenu, nje više nije bilo.

Uljuljan u kolotečinu života, utrku s vremenom, težnju za ostvarenjem svojih profesionalnih i obiteljskih ciljeva, nikada nisam učinio ništa značajno za one kojima je to prijeko potrebno. Ne računam u to pomaganje prijateljima u nevolji, pomaganje članovima obitelji. To je nešto što činim svakodnevno. To je nešto što je dio bontona, dio života, dio uobičajene interakcije s ljudima. No zapravo to nije humanost u onom izvornom obliku. Nije to humanost, jer nitko od tih ljudi nije, na sreću, smrtno bolestan, nije beskućnik, nije gladan i odrpan, nije napušten, nije usamljen. Usluge koje njima činim, vratit će mi se, jer je takav krug koji čine usluge i poznanstva, koji se neprekidno okreće.

Odlučio sam danas napraviti nešto zaista humano. Odlučio sam humanost uklopiti u svoj dnevni raspored. Odlučio sam ne zatvarati oči pred nečijom tragedijom. Odlučio sam ne zaboraviti uplatiti makar i simboličan iznos za one kojima je to zbilja potrebno.

Živimo prelagodno, dok nas ne dotiče tuđa tuga. Čini nam se, sve se to događa nekom drugom, sve je to isuviše daleko od nas, kao da je to neki paralelni svemir u koji samo zavirimo na trenutak i zatvorimo vrata.

I kao što je Stroke organizirao vikend akciju pisanja priča, pa smo se odazvali i napisali nekoliko značajnih priča, tako ja pozivam sve uspavane ljepotice, sve umorne studente, sve karijeriste, sve kućanice i sve vas koji ste se prepoznali u gore napisanom tekstu da se pridružite akciji koja nema ime, ali ima značaj, te da učinite nešto što smatrate humanim.
Neka rok za realizaciju bude kratak, kako ne bi, poput mene zaboravili na zadatak. Recimo, jedan tjedan. To je sasvim dovoljno vremena za učiniti nešto što će ostaviti traga.

I zatim napišite što ste to lijepo učinili. Sljedeća srijeda, 20.00, objavite učinjeno.
Nadam se kako neću biti jedini. Molim vas da, ukoliko želite biti dio ove priče, ostavite link.

Aries