božićna tradicija

Sicilijanska djevica iz Sirakuze, zaštitnica vida, koja je 304. godine mučenički umrla dok je u Cataniji tražila lijek za svoju bolesnu majku. Silili su je otići u javnu kuću, pokušali je spaliti na lomači, te ju je na koncu krvnik ubio mačem. Po jednoj legendi, odbila se udati za poganskog prosca, te mu je poslala svoje vlastite oči, kao dar, nakon čega joj je Marija darovala još ljepše oči. Zbog te legende, smatra se zaštitnicom vida. Na dan Sv. Lucije, krajnji je čas za sijanje božićne pšenice koja simbolizira obilje u sljedećoj godini.

Ona s kojom dijelim jutra, kupila je crvenu keramičku posudu, protkanu zlatnim vezom što podsjeća na obilje, u koju ove godine namjerava posijati božićnu pšenicu. Tradicija je to moje obitelji koja se prenosi s koljena na koljeno. Proces sijanja je relativno jednostavan, na dno posude se postavlja tkanina ili higijenska vata natopljena čistom vodom, a zatim sloj humusa. Na površinu se gusto naspe sloj zrna pšenice koja će uskoro početi klijati. Malo sunca, malo vode i do Božića naraste pravo mnoštvo zelenih vlati. Za Božićni ručak, pale se tri svijeće postavljene u središte pšenice, koje se gase nakon ručka komadićem kruha natopljenog crnim vinom.
Pročitao sam negdje da se pšenica nakon blagdana ne baca, nego se daje pticama. Od ove godine, božićna tradicija moje obitelji će uključivati i hranjenje ptica na nekom gradskom trgu.
Zapravo, nekako mi se čini kako je smisao božića stvarati vlastite običaje. Božić je onoliko lijep koliko se potrudimo učiniti ga lijepim. Sjećam se, uvijek smo imali umjetni bor, doduše bio je velik i raskošan, lijep i gust, no umjetni. Bilo nam je žao onih posječenih stabala koja su nakon uporabe završavala na deponijama, odbačena, opalih iglica. Žalostan prizor. No, jedne godine, naše prve ratne godine u kojoj mo privremeno ostali bez stana, bez prijatelja, bez posla, bez svih materijalnih bogatstava koje smo imali, pa tako i bez starog velikog umjetnog bora, odlučili smo poći u prirodu i usjeći jedno stablo. Nismo imali ni kuglice, pa smo ga okitili crvenim mašnama od tkanine i čokoladnim ukrasima zamotanim u sjajni papir. Umjesto jaslica ispod bora smo stavili slamu. Na stolu je stajala najbujnija pšenica koju pamtim i božićna zvijezda crvena kao arterijska krv. Ipak, usprkos beznađu, radovali smo se te godine, samo na jedan drugačiji način. Te godine sam zavolio reklame na televiziji. Davale su privid normalnog života. Nekako ni danas zbog toga ne mogu osjećati averziju prema reklamama u ovo božićno vrijeme, pa čak ni prema onim koje bi mi u normalnim okolnostima vrijeđale inteligenciju,a ni prema onima koje propagiraju američki način života i potrošačku maniju. Te sam godine želio vratiti vrijeme u kojem je i moj život sličio na veselu, šarenu reklamu za božić.
No, godine su prošle od tada... Nikad više nisam želio posjeći božićno drvce. Budilo bi uspomene.
Kao što uspomene divljaju na sami spomeni riječi darovi.
Još uvijek imam babuške iz Rusije... I razglednice iz svih krajeva u koje je netko od nas putovao. Još uvijek čuvam pisma i pjesme...
Pomno planiram kupovinu darova, danima prije. Meni je smisao darivanja u tome što ću dragim ljudima izmamiti osmjeh na licu, a to vrijedi potrošenog i vremena i novca. Ne želim kupovati predvidljive stvari, kao što su parfemi, veste, šalovi... Ispod bora ostavljam darove koji oduzimaju dah, stvari koje osobe kojima ih poklanjam već dugo žele, stvari koje su neprocjenjive a nemaju veliku materijalnu vrijednost. Takve je darove najteže kupiti. Njoj sam ove godine kupio kompas od mjedi smješten u starinsku drvenu kutiju. Ima to svoju simboliku; uvijek je znala kamo ide i čemu stremi. Uvijek je znala pokazati mi pravi put, ispravan smijer. No, htio bih da ona zna kako sam ja toga svjestan. To je moja poruka ovog božića njoj.
Pred kraj tjedna, nakon što izaberem sve darove (a čuvam ih skrivene duboko u tamnom zakutku mog ormara kako ih ne bi pronašli prije vremena), sjest ću za radni stol u knjižnici i na tradicionalan način ispisati božićne čestitke. Ima nešto u tome kad začuješ lavež susjedovog psa i shvatiš da to poštar treba upravo tebe. Ima nešto veličanstveno u zvuku otvaranja bijele kuverte, u mirisu tinte, u riječima ljubavi i pažnje ispisanih krasopisom. Ima nešto dragocjeno u starim požutjelim čestitkama za prošle božiće.
Sve je to skupa božićna čarolija zbog koje ne želim prekidati tradiciju.

Aries