božićna tradicija
utorak , 12.12.2006.Sicilijanska djevica iz Sirakuze, zaštitnica vida, koja je 304. godine mučenički umrla dok je u Cataniji tražila lijek za svoju bolesnu majku. Silili su je otići u javnu kuću, pokušali je spaliti na lomači, te ju je na koncu krvnik ubio mačem. Po jednoj legendi, odbila se udati za poganskog prosca, te mu je poslala svoje vlastite oči, kao dar, nakon čega joj je Marija darovala još ljepše oči. Zbog te legende, smatra se zaštitnicom vida. Na dan Sv. Lucije, krajnji je čas za sijanje božićne pšenice koja simbolizira obilje u sljedećoj godini.
Ona s kojom dijelim jutra, kupila je crvenu keramičku posudu, protkanu zlatnim vezom što podsjeća na obilje, u koju ove godine namjerava posijati božićnu pšenicu. Tradicija je to moje obitelji koja se prenosi s koljena na koljeno. Proces sijanja je relativno jednostavan, na dno posude se postavlja tkanina ili higijenska vata natopljena čistom vodom, a zatim sloj humusa. Na površinu se gusto naspe sloj zrna pšenice koja će uskoro početi klijati. Malo sunca, malo vode i do Božića naraste pravo mnoštvo zelenih vlati. Za Božićni ručak, pale se tri svijeće postavljene u središte pšenice, koje se gase nakon ručka komadićem kruha natopljenog crnim vinom.
Pročitao sam negdje da se pšenica nakon blagdana ne baca, nego se daje pticama. Od ove godine, božićna tradicija moje obitelji će uključivati i hranjenje ptica na nekom gradskom trgu.
Zapravo, nekako mi se čini kako je smisao božića stvarati vlastite običaje. Božić je onoliko lijep koliko se potrudimo učiniti ga lijepim. Sjećam se, uvijek smo imali umjetni bor, doduše bio je velik i raskošan, lijep i gust, no umjetni. Bilo nam je žao onih posječenih stabala koja su nakon uporabe završavala na deponijama, odbačena, opalih iglica. Žalostan prizor. No, jedne godine, naše prve ratne godine u kojoj mo privremeno ostali bez stana, bez prijatelja, bez posla, bez svih materijalnih bogatstava koje smo imali, pa tako i bez starog velikog umjetnog bora, odlučili smo poći u prirodu i usjeći jedno stablo. Nismo imali ni kuglice, pa smo ga okitili crvenim mašnama od tkanine i čokoladnim ukrasima zamotanim u sjajni papir. Umjesto jaslica ispod bora smo stavili slamu. Na stolu je stajala najbujnija pšenica koju pamtim i božićna zvijezda crvena kao arterijska krv. Ipak, usprkos beznađu, radovali smo se te godine, samo na jedan drugačiji način. Te godine sam zavolio reklame na televiziji. Davale su privid normalnog života. Nekako ni danas zbog toga ne mogu osjećati averziju prema reklamama u ovo božićno vrijeme, pa čak ni prema onim koje bi mi u normalnim okolnostima vrijeđale inteligenciju,a ni prema onima koje propagiraju američki način života i potrošačku maniju. Te sam godine želio vratiti vrijeme u kojem je i moj život sličio na veselu, šarenu reklamu za božić.
No, godine su prošle od tada... Nikad više nisam želio posjeći božićno drvce. Budilo bi uspomene.
Kao što uspomene divljaju na sami spomeni riječi darovi.
Još uvijek imam babuške iz Rusije... I razglednice iz svih krajeva u koje je netko od nas putovao. Još uvijek čuvam pisma i pjesme...
Pomno planiram kupovinu darova, danima prije. Meni je smisao darivanja u tome što ću dragim ljudima izmamiti osmjeh na licu, a to vrijedi potrošenog i vremena i novca. Ne želim kupovati predvidljive stvari, kao što su parfemi, veste, šalovi... Ispod bora ostavljam darove koji oduzimaju dah, stvari koje osobe kojima ih poklanjam već dugo žele, stvari koje su neprocjenjive a nemaju veliku materijalnu vrijednost. Takve je darove najteže kupiti. Njoj sam ove godine kupio kompas od mjedi smješten u starinsku drvenu kutiju. Ima to svoju simboliku; uvijek je znala kamo ide i čemu stremi. Uvijek je znala pokazati mi pravi put, ispravan smijer. No, htio bih da ona zna kako sam ja toga svjestan. To je moja poruka ovog božića njoj.
Pred kraj tjedna, nakon što izaberem sve darove (a čuvam ih skrivene duboko u tamnom zakutku mog ormara kako ih ne bi pronašli prije vremena), sjest ću za radni stol u knjižnici i na tradicionalan način ispisati božićne čestitke. Ima nešto u tome kad začuješ lavež susjedovog psa i shvatiš da to poštar treba upravo tebe. Ima nešto veličanstveno u zvuku otvaranja bijele kuverte, u mirisu tinte, u riječima ljubavi i pažnje ispisanih krasopisom. Ima nešto dragocjeno u starim požutjelim čestitkama za prošle božiće.
Sve je to skupa božićna čarolija zbog koje ne želim prekidati tradiciju.
Aries
komentiraj (15) * ispiši * #
komentiraj (8) * ispiši * #
jedne dnevne novine, jedna knjiga,tri članka, dvije reklame i horoskop
četvrtak , 07.12.2006.Već od šest sati ujutro cijelom Hrvatskom je zavladalo opće ludilo, promrzli i neispavani ljudi, bez doručka i kofeinske injekcije čekali su ispred kvartovskih kioska svoj primjerak dnevnih novina i jednu knjigu koja je uzburkala čitalačke strasti nacije. Ili samo volimo besplatne stvari. Ona s kojom dijelim i jutra i večeri jako dobro poznaje Gospođu sa kioska, te je još početkom tjedna napomenula kako naprosto želi imati ovo novo čudo kulinarskog svijeta, pa se nije morala ustati tako rano. Svratio sam na putu do posla i pokupio brižljivo umotanu knjigu u novine, a zatim u bijelu neprozirnu vrećicu. Zavjerenički mi je Gospođa namignula dok je susjedu blago odgovarala kako može kupiti list, no knjige su se podijelile. Koje razočarenje na licima onih što su stajali iza mene.
Vizualno prekrasna knjiga, tiskana na kvalitetnom papiru koji imam običaj zvati "glatki sjajni" i pregršt recepata koje ni Ona a vjerojatno ni jedna druga neće možda nikada ni napraviti. Osjetim naviranje sokova u ustima, osjetim okus zlatnih prženih kroketa punjenih sirom, osjetim razbludnost carpaccia, osjetim pomodnost terine i seksipil kanapea sa škampima.
Dolazim na posao ni malo uzbuđen razvojem događaja, sjedam u mekanu, udobnu stolicu, blago zavaljen i uz doručak i čaj prelistavam tisak, ovaj put ne na uobičajen način putem interneta, nego onako u živo. Čudan je osjećaj prelaziti prstima po masnom papiru nakon kojeg se ne usuđujem dotaknuti ni jedan dio lica zbog crnila koje ostavlja na jagodicama.
Iz mora naslova, iz letargije me trza onaj o zabrani reklamiranja grickalica, slatkiša i slatkih pića. Stručnjaci su izradili mračni plan koji nazivaju Akcijski plan za prevenciju i smanjenje tjelesne težine koji se temelji na dokumentu Globalna strategija o prehrani, tjelesnoj aktivnosti i zdravlju, a cilj tog plana je uvođenje posebno poreza na spomenute namirnice. Nisam zagovornik čipsa, Coca cole, a ni Snickersa i sličnih slasnih zalogaja, čak što više ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put... ali to je već druga priča. No, ne mogu se oteti dojmu paradoksalnosti, knjiga o prženim i slasnim predjelima i članak koji govori o štetnosti istih/sličnih. I makar ih ne kupujem i ne jedem, porez mi se čini preradikalan potez. Još nam samo treba porez na zrak. Osim toga, čips je tradicionalni specijalitet koji muškarci spremaju za vrijeme Svjetskog prvenstva zalivajući ga obilato pivom, dok žene uživaju sretne što taj dan nisu glavne i odgovorne u kuhinji. A tek reklame, što ima veselije od onoga "kada te napadme monstruozna želja za.... " i od "teško je full biti cool"?
Listam dalje, dvije stranice šarenih slika još primamljivijih delicija "s vama kroz život" i "kupujte srcem, plaćajte razumom".
Ispred mene polako nestaje pecivo sa šunkom i nezaslađeni zeleni čaj (zaista sam osvješten u pogledu zdrave prehrane) dok zamišljam kako bi bilo zagristi u tople tek pečene zagorske štrukle. Vrhunac je reklamiranje jeftinih, nikad isprobanih proizvoda nepoznatih proizvođača, sve jednog jeftinijeg od drugoga, sumnjive kvalitete i sastojaka. Mogli su ispod njih slobodno napisati "kupujte jeftinije, nije važno kakvo je, važno je jesti više i kupovati više, jer se kod nas kupovina isplati".
Zašto kupiti jednu švicarsku čokoladu renomiranog proizvođača, vrhunske kvalitete ili čak hrvatsku istu takvu i lagano uživati u nekoliko kockica dnevno, kad za isti iznos možete kupiti pet šećernih tabli sumnjivog izgleda, bljutavog okusa i debljati se, a sve u cilju uzdizanja potrošačkog društva na jednu višu, socijalnu razinu. Odabirem radije ne jesti čokoladu, ako nije skupa i prava. Pa makar to značilo da ju konzumiram rijetko. I onako je to samo delikatesa i to treba i ostati. Rezimiram kako nije problem u čokoladi kao takvoj, nego u najezdi šećernih tabli koje možemo dobiti za par kuna i jesti dok ne dobijemo naslage zbog kojih ćemo kupovati odjeću većih brojeva i plaćati dodatno zdravstveno osiguranje. U vrijeme mog djetinjstva, čokolada se jela puno rjeđe nego danas, ali smo bili sretnija i zdravije, ne pretila djeca koja pamte svu dubinu okusa prave tuti fruti čokolade.
Kako sam više osjećao sitost, više sam gubio interes za hranu. Prešao sam na neke "lakše teme", lake kao kvantna fizika. Svemir je čudan, u njemu se sukobljavaju Newtonovska fizika i kvantna fizika. Tko bi pomislio kako su subatomske čestice brže od same svijetlosti? Atomi su puni praznog prostora u koji je sabijena golema količina energije dostatna da uništi ne samo ovaj naš poznati svijet, nego i ono što naš ratio nije u stanju ni pojmiti. Osim što svijetlost nije najbrža, ni atom nije najmanja čestica. A ono od čega se atom sastoji, nisu ni čestice, ni valovi, nego neki križanac ta dva pojma koji je apsolutno probabilistički. Kakva konstrukcija - "apsolutno relativan"! Kvantna fizika počiva na moru slučajnosti i neodređenosti. I povezanosti svake čestice u svemiru jedne s drugom. Nešto kao ona legendarna tvrdnja da lepet krila leptira na jednom kraju svijeta može prouzročiti uragan na drugom.
Sve je povezano... na jednoj višoj iskustvenoj razini.
Kao i dvije starice u selu Špečići, koje imaju isto prezime, jedine su posljednje stanovnice sela i ne govore već deset godina, a sve zbog jedne jabuke. Što je jedna jabuka naspram vječnosti? I što može uzrokovati na globalnoj razini, na potpuno drugom kraju svemira, šutnja koja je zavladala mikrosvijetom ovih dama. Kakva li se silna energija nalazi u praznom prostoru između njih? A sve zbog poetske jabuke, zbog koje je jednom davno cijeli ljudski rod istjeran iz raja.
I na kraju, zvijezde mi danas nisu naklonjene, savjetuju me da odgodim odlazak u kupovinu darova. Pogledam u tmurno nebo prekriveno sivom izmaglicom, zbog koje mi se čini kao da se još nije ni razdanilo.
Aries
komentiraj (15) * ispiši * #
intelektualac kupuje automobil
srijeda , 06.12.2006.Svaki pristojan muškarac čita redovito Sportske novosti i Auto klub, dobro je informiran o tome tko je ozlijeđen u Milanu i koji novi model Aston Martina izlazi u siječnju 2007. Svaki pristojan muškarac zna da kad si ne može priuštiti automobil od 50 000 $, ipak priča o njemu kao da ga ozbiljno namjerava kupiti, a sama kupovina je pitanje trenutka. Svaki pristojan muškarac koji drži do sebe, zaduži se i onoliko koliko ne može podnijeti, na uštrb ženinih feminističkih prohtjeva koji se temelje na čitanju Glorije In i gledanju glamuroznih slika naših medijskih zvijezdica odjevenih u Pradu, i kupi pristojan Renault Megan ili Opel Astru sa svom mogućom opremom koju može natrpati, jer zaboga, tko je vidio voziti se u automobilu koji nema jednu od onih teško pamtljivih skraćenica za koje ne znaš jesu li dio sigurnosne ili luksuzne opreme. Svaki pristojan muškarac hropti narednih sedam godina pod mjesečnim teretom od oko 2500 kuna ili nešto više. Svaki iole pristojan muškarac ne vodi ženu na večeru u onaj tako pomodni novi restoran u kojem služe patku na norveški i burgundac jer ona tako dobro kuha i doma (domaće je domaće), ne kupuje joj novi kaput u smeđoj boji kako ove sezone nalažu modni trendovi jer ima crni prošlogodišnji, ne vodi ju u kazalište jer imaju cirkus i doma, a iza svega stoji jedan obični kredit za automobil koji će nakon sedam godina biti dobar samo za prodati. Svaki pristojan muškarac kad ga žena upita gdje će ići na proslavu Nove godine, odgovara jednostavno "ove godine bi mogli ostati doma, jer registracija nam uskoro ističe, pa dolazi onaj redovni servis na toliko i toliko kilometara, a i znaš da su nam susjedova djeca (uz to sočno opsuje jednog člana njihove obitelji) zagrebala bočni stražnji kraj... a znaš koliko to sve košta.
I tako se sve vrti oko jedne velike hrpetine lima bez kojeg naprosto ne možeš. I taman kad se pristojan muškarac sa početka priče izvuče iz kredita, svrati do kioska u kvartu, vidi jedan od auto časopisa i šarene sličice u njemu, okrene se prema svom vremešnom ljubimcu koji najvjerojatnije već dugo nije vidio vodu, i poželi imati novi.
Mjesecima već pokušavam shvatiti jesam li prosječan pristojan muškarac s početka priče. Uz put proučavam odnose kvalitete i cijene, važem za i protiv polovnih i novih, čekam povoljan trenutak za odlazak u auto salone u blizini i svaki, ali baš svaki dan pretražujem stranice koje imaju makar neke veze s tim. Došao sam u fazu čitanja recenzija i stručnih članaka o pojedinom godištu, tipu motora, vrsti ovjesa... Zabrinjavajuća faza. A sama kupovina i konkretna odluka se još ni ne naziru. Nekako me više privlači ideja o Gospodinu Nepristojnom koji uživa u životu punim plućima, večera jednom tjedno vani, odlazi u kazalište svaki put kad ga privuče naslov, plakat, glumci ili autor, poklanja Njoj ferrero rocher i vodi je 31. siječnja u nezaboravnu noć. Bez obzira što sve to čini starim automobilom ili alternativnim načinima prijevoza.
komentiraj (2) * ispiši * #
Sv. Nikola
utorak , 05.12.2006.Sutra je dan Sv. Nikole, svetac je to iz Male Azije, mjesta Patare, koji je živio u 3. stoljeću prije Krista. Kažu da ga je odlikovalo mnoštvo vrlina, između ostalih mudrost i plemenitost, te nesebičnost. Kažu da je zaštitnik pomoraca, putnika i djece. Tek nedavno saznah da je umro 06. prosinca 327. godine, te da je sutrašnji dan zapravo i dan njegove smrti. Neobično je radovati se toliko na dan nečijeg odlaska.
Pozvan sam u goste na svečani ručak, sutra točno u podne, te ostavih sve druge obveze na stranu, pri tome mislim na one poslovne, i krenuh u kupovinu malih darova za djecu domaćina. Zaustavio sam se uz policu s vinima, premda vina nisu ni izbliza prikladan poklon djeci, te sam nakon kraćeg premišljanja izabrao Grgićev dingač. Ako danas nije prilika i opravdan trenutak potrošiti par stotina kuna na jednu butelju... I onako mi nitko neće napuniti čizmicu s darovima. Hodam dalje između ponosnih majki s djecom i namrgođenih očeva kojima nekako i nije po volji cijelo to razvlačenje obitelji po dućanima, i impulzivno, privučen šarenim sličicama s pakiranja, odaberem hrpu adventskih kalendara, u kojima se za svaki dan adventa nalazi po jedna malena čokolada. Prodavačica me pita, zar imate toliko djece? Smješkam se i ne odgovaram ništa, misleći na slatkasto trpki okus dingača na nepcu nakon fine pečenke i dalmatinske pašticade sa suhim šljivama. I domaćim njokima. Slatkasto trpki okus vina? Već vidim kako se boljim poznavaocima vina diže kosa na glavi od mog subjektivnog osjetilnog opažanja okusa te prekrasne rubinsko - crvene tekućine.
Ove godine neću staviti krpenu čizmu na prozor. Činjenica da sam napunio 30. ljeta navodi me da odustanem od dobrog starog običaja. Fascinantno je koliko smo u inat godinama, negdje duboko umutra još uvijek djeca, osjećamo se i nezaštićeno i nemoćno kad nam životom zavladaju oluje od kojih se ne znamo skloniti. A malim stvarima se još ponekad radujemo kao djeca. I sanjamo... U prošlosti sam si često postavljao pitanje kad će osvanuti dan u kojem ću osjetiti punoću srednjih godina, teret ozbiljnosti i mudrosti za koji sam bio uvjeren da ga nose oni koji bradu moraju brijati baš svaki dan. Hoću li znati prepoznati tu "odraslost" u sebi? Istina je da zrelost u tom smislu ne postoji, što smo stariji, to samo bolje glumimo zrelost, bolje se uklapamo u društvene norme i lakše se prilagođavamo postulatima okoline. Sve je to samo izvanjski plašt iza kojeg se skriva samo još jedno uplašeno dijete. Čega se sve ne bojimo, bojimo se kakvi ćemo roditelji biti sutra, bojimo se hoćemo li postići sve ciljeve koje si usput postavljamo, bojimo se jedni drugih, bojimo se smrti i gubljenja, bojimo se samoće, poneki se boje i ljubavi... I tako, neću staviti čizmicu na prozor jer bi me susjedi mogli smatrati čudakom, jer bi mi se mogli smijati podrugljivo. Ili je možda neću staviti jer se ne želim probuditi i biti razočaran kad ju nađem praznu.
I tako, dolazim pred vrata stana, otključavam, ulazim, ostavljam kaput preko trosjeda boje vanilije, uzimam kristalnu čašu sa visokim stalkom (prašnjava je jer se koristi samo za iznimne prigode) i pustim miris vina u svoj dan. Osjetim njenu ruku oko svog struka i topal dah na vratu. Došao si ranije, govori dok me ljubi ovlaš u kut usana. Aha, promrmljam i sjedam u naslonjač. Ona sjecka kornišone i priča mi o najnovijim tračevima na poslu, dodaje mi žlicu punu francuske salate i fetu pršuta, opet priča, a ja ne mogu prestati misliti na sutrašnji dan. Ponijet ćemo tortu od badema i karamela, francusku salatu i darove za djecu, govori ona i dodaje kako je već umorna od svega. Natočim joj čašu do pola. Je li mi večeras čaša napola puna ili napola prazna, nikako se ne mogu odlučiti. Ne želim joj reći kako ću joj negdje pred zoru, ispod jastuka, ostaviti pregršt čokoladnih bombona i stilizirani križić od bijelog zlata koji je onako čeznutljivo gledala u izlogu neku večer. Ni ne sluti... Vjerojatno i ona misli kako smo prerasli darove za ovaj dan. Ili se ni ona ne usudi reći kako ih dijete u njoj zapravo priželjkuje.
komentiraj (3) * ispiši * #
prekid tišine
petak , 01.12.2006.Zamislite tišinu koja traje tjednima, tišinu u zraku i odvraćanje pogleda u stranu, ponekad pokreti tijela koji govore više i od hladnog mosta koji me je vezao uz tebe sve do prije kobnog trenutka koji je između nas dvoje stvorio zid. Samo jednom u tom svijetu tišine spojili su nam se pogledi, trajalo je dugo, očekivala si da će poteći i bujica riječi nošena na krilima tvojih zelenih očiju, no šutnja je bila jača od svega, spustio sam pogled. Sjećam se, silazila si niz stube, polako i elegantno, nekako lijeno...
Ne, ne volimo se nas dvoje, mi nismo par, niti smo ikada bili. Između nas nikad nije ni zaiskrilo. No bilo je nešto više i posebnije od toga. Bila si mi ona koja sluša, ona koja dijeli savjete, ona koja sanja o dalekim još neposjećenim destinacijama, i onim bliskim. Pamtim, Rim je bio tvoja neostvarena želja. Možda za bračno putovanje. Odgođeno za neka bolja vremena. Ne vjenčanje, nego putovanje. Bio sam na tvom vjenčanju... Prekrasno, veselo, šik.... Voliš boju senfa. Nasmijao bih se svaki put tvojoj sposobnosti opisa boja. I imaš smiješan nadimak, nisam ti to nikad rekao, ali ti to i onako znaš.
Kako smo došli do toga da je tišina zavladala našim dušama? Tko zna što čovjeka sve može dovesti do ruba podnošljivosti svakodnevice?
Koliko smo puta izašli na zrak zapaliti samo jednu cigaretu i ostali zarobljeni satima. Smijala si se mojim šalama. Smijao sam se tvojim šalama. Bilo je posve normalno smijati se skupa.
Puno si mi značila, na jedan osobit način, možda čak ne najviše, možda ne ni kao najbolja prijateljica, no puno si mi značila. Volim tvoj cinizam, čak i tvoju potrebu da se ljudima prikazuješ puno moćnija nego što uistinu jesi, djetinjasto je i smiješno pola stvari koje činiš, no meni si bila draga sa svim svojim manama.
Čak i onda kad si očekivala nemoguće, kad je bilo drskosti u tvom tonu i boji glasa, čak i kad si me ignorirala svjesno.
A bilo je tu svega. Valjda smo u nekim stvarima preslični iznutra (premda smo izvana različiti više nego vatra i led, sve su to draga moja prijateljice mimikrije, samo efekti prelijevanja boja na površini kože).
Otkrio sam negdje uz put, da se više od svega bojiš prepoznavanja. Udaljavaš se od ruba cinizmom i zbijanjem sitnih djetinjastih šala, ali se bojiš, znam to.
Nisi mogla sakriti od mene baš sve.
I tog dana, svjesno si čekala gledajući na sat (otkrila si se upadicom od petnaest minuta) priliku zalupiti vratima i izaći demonstrativno, ljuta valjda na sve i svašta, na svoju hrpu nagomilanih papira koje ne stižeš riješiti, na nerazumijevanje onih kojima je ipak stalo do tebe, na svoj stan u neredu, na pregorenu žarulju, na što ja znam što. Mislila si valjda, on će razumjeti.
Što se to u čovjeku prelomi da ga obuzme tišina? Jedan krivi korak je dovoljan.
I tako je tišina dijelila ono što je nekad bilo spojeno.
Prestale su riječi, prestala su pusta naklapanja, prestale su se smijati moje usne tvojima.
Samo tišina.
Tjednima.
I nije ljutnja bila ono što nas je razdvojilo. Više neka rezignacija. Ni u jednom trenutku nisam osjetio bijes, ni ljutnju, niti sam te želio prekoriti ni vratiti. Želio sam na jedan meni nesvojstven način, samo mir i tišinu. Daleko od tebe, daleko od naših razgovora, daleko od svega.
Ni sam ne znam zašto sam poželio onog dana kad sam te sreo da silaziš stubama, nasmiješiti ti se. A, nisam. Ni sam ne znam zašto sam, baš danas, pokucao na tvoja vrata i umjesto da samo uzmem zaboravljene ključiće sa tvog stolića u kutu, sjeo preko puta tebe.
Rekla si, zakopajmo ratnu sjekiru i ponudila si mi cigaretu (a znam koliko mrziš pušiti u zatvorenom prostoru). Oči su ti se smijale, a ja se nisam tome nadao. Mislio sam ti zapravo samo ukazati koliko s vremena na vrijeme moraš obuzdati temperament zbog društvenih konvencija, ili sam ti htio reći da se riječima može nanijeti nepopravljiva šteta. Ali su se tvoje oči smijale, bila si sretna što je tišina nestala.
Jesam li se, negdje u najtajnijim zakutcima moje biti, nadao da će biti upravo tako?
Jesam, priznajem.
Želio sam da se vratimo do točke od koje je sve krenulo krivim smjerom.
Rekla si, ne ispričavam se, ali te želim natrag u svoj svijet.
Rekao sam ti, niti se nemaš za što ispričati, ali ne ponavljaj greške dvaput. Jer i ja sam tebe želio natrag u svoj svijet.
Lijepo je prekinuti strujanje tišine.Pokazuješ mi slike, kažeš mi kako sam ti istinski drag dok sjedimo u zadimljenoj prostoriji i smješkamo se jedno drugom. Znam da smo bili jednako sretni.
Dok pišem o tebi pjevušim neku blagdansku pjesmu.....
Aries
komentiraj (3) * ispiši * #
