Već od šest sati ujutro cijelom Hrvatskom je zavladalo opće ludilo, promrzli i neispavani ljudi, bez doručka i kofeinske injekcije čekali su ispred kvartovskih kioska svoj primjerak dnevnih novina i jednu knjigu koja je uzburkala čitalačke strasti nacije. Ili samo volimo besplatne stvari. Ona s kojom dijelim i jutra i večeri jako dobro poznaje Gospođu sa kioska, te je još početkom tjedna napomenula kako naprosto želi imati ovo novo čudo kulinarskog svijeta, pa se nije morala ustati tako rano. Svratio sam na putu do posla i pokupio brižljivo umotanu knjigu u novine, a zatim u bijelu neprozirnu vrećicu. Zavjerenički mi je Gospođa namignula dok je susjedu blago odgovarala kako može kupiti list, no knjige su se podijelile. Koje razočarenje na licima onih što su stajali iza mene.
Vizualno prekrasna knjiga, tiskana na kvalitetnom papiru koji imam običaj zvati "glatki sjajni" i pregršt recepata koje ni Ona a vjerojatno ni jedna druga neće možda nikada ni napraviti. Osjetim naviranje sokova u ustima, osjetim okus zlatnih prženih kroketa punjenih sirom, osjetim razbludnost carpaccia, osjetim pomodnost terine i seksipil kanapea sa škampima.
Dolazim na posao ni malo uzbuđen razvojem događaja, sjedam u mekanu, udobnu stolicu, blago zavaljen i uz doručak i čaj prelistavam tisak, ovaj put ne na uobičajen način putem interneta, nego onako u živo. Čudan je osjećaj prelaziti prstima po masnom papiru nakon kojeg se ne usuđujem dotaknuti ni jedan dio lica zbog crnila koje ostavlja na jagodicama.
Iz mora naslova, iz letargije me trza onaj o zabrani reklamiranja grickalica, slatkiša i slatkih pića. Stručnjaci su izradili mračni plan koji nazivaju Akcijski plan za prevenciju i smanjenje tjelesne težine koji se temelji na dokumentu Globalna strategija o prehrani, tjelesnoj aktivnosti i zdravlju, a cilj tog plana je uvođenje posebno poreza na spomenute namirnice. Nisam zagovornik čipsa, Coca cole, a ni Snickersa i sličnih slasnih zalogaja, čak što više ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put... ali to je već druga priča. No, ne mogu se oteti dojmu paradoksalnosti, knjiga o prženim i slasnim predjelima i članak koji govori o štetnosti istih/sličnih. I makar ih ne kupujem i ne jedem, porez mi se čini preradikalan potez. Još nam samo treba porez na zrak. Osim toga, čips je tradicionalni specijalitet koji muškarci spremaju za vrijeme Svjetskog prvenstva zalivajući ga obilato pivom, dok žene uživaju sretne što taj dan nisu glavne i odgovorne u kuhinji. A tek reklame, što ima veselije od onoga "kada te napadme monstruozna želja za.... " i od "teško je full biti cool"?
Listam dalje, dvije stranice šarenih slika još primamljivijih delicija "s vama kroz život" i "kupujte srcem, plaćajte razumom".
Ispred mene polako nestaje pecivo sa šunkom i nezaslađeni zeleni čaj (zaista sam osvješten u pogledu zdrave prehrane) dok zamišljam kako bi bilo zagristi u tople tek pečene zagorske štrukle. Vrhunac je reklamiranje jeftinih, nikad isprobanih proizvoda nepoznatih proizvođača, sve jednog jeftinijeg od drugoga, sumnjive kvalitete i sastojaka. Mogli su ispod njih slobodno napisati "kupujte jeftinije, nije važno kakvo je, važno je jesti više i kupovati više, jer se kod nas kupovina isplati".
Zašto kupiti jednu švicarsku čokoladu renomiranog proizvođača, vrhunske kvalitete ili čak hrvatsku istu takvu i lagano uživati u nekoliko kockica dnevno, kad za isti iznos možete kupiti pet šećernih tabli sumnjivog izgleda, bljutavog okusa i debljati se, a sve u cilju uzdizanja potrošačkog društva na jednu višu, socijalnu razinu. Odabirem radije ne jesti čokoladu, ako nije skupa i prava. Pa makar to značilo da ju konzumiram rijetko. I onako je to samo delikatesa i to treba i ostati. Rezimiram kako nije problem u čokoladi kao takvoj, nego u najezdi šećernih tabli koje možemo dobiti za par kuna i jesti dok ne dobijemo naslage zbog kojih ćemo kupovati odjeću većih brojeva i plaćati dodatno zdravstveno osiguranje. U vrijeme mog djetinjstva, čokolada se jela puno rjeđe nego danas, ali smo bili sretnija i zdravije, ne pretila djeca koja pamte svu dubinu okusa prave tuti fruti čokolade.
Kako sam više osjećao sitost, više sam gubio interes za hranu. Prešao sam na neke "lakše teme", lake kao kvantna fizika. Svemir je čudan, u njemu se sukobljavaju Newtonovska fizika i kvantna fizika. Tko bi pomislio kako su subatomske čestice brže od same svijetlosti? Atomi su puni praznog prostora u koji je sabijena golema količina energije dostatna da uništi ne samo ovaj naš poznati svijet, nego i ono što naš ratio nije u stanju ni pojmiti. Osim što svijetlost nije najbrža, ni atom nije najmanja čestica. A ono od čega se atom sastoji, nisu ni čestice, ni valovi, nego neki križanac ta dva pojma koji je apsolutno probabilistički. Kakva konstrukcija - "apsolutno relativan"! Kvantna fizika počiva na moru slučajnosti i neodređenosti. I povezanosti svake čestice u svemiru jedne s drugom. Nešto kao ona legendarna tvrdnja da lepet krila leptira na jednom kraju svijeta može prouzročiti uragan na drugom.
Sve je povezano... na jednoj višoj iskustvenoj razini.
Kao i dvije starice u selu Špečići, koje imaju isto prezime, jedine su posljednje stanovnice sela i ne govore već deset godina, a sve zbog jedne jabuke. Što je jedna jabuka naspram vječnosti? I što može uzrokovati na globalnoj razini, na potpuno drugom kraju svemira, šutnja koja je zavladala mikrosvijetom ovih dama. Kakva li se silna energija nalazi u praznom prostoru između njih? A sve zbog poetske jabuke, zbog koje je jednom davno cijeli ljudski rod istjeran iz raja.
I na kraju, zvijezde mi danas nisu naklonjene, savjetuju me da odgodim odlazak u kupovinu darova. Pogledam u tmurno nebo prekriveno sivom izmaglicom, zbog koje mi se čini kao da se još nije ni razdanilo.
Aries
Post je objavljen 07.12.2006. u 20:07 sati.