Zamislite tišinu koja traje tjednima, tišinu u zraku i odvraćanje pogleda u stranu, ponekad pokreti tijela koji govore više i od hladnog mosta koji me je vezao uz tebe sve do prije kobnog trenutka koji je između nas dvoje stvorio zid. Samo jednom u tom svijetu tišine spojili su nam se pogledi, trajalo je dugo, očekivala si da će poteći i bujica riječi nošena na krilima tvojih zelenih očiju, no šutnja je bila jača od svega, spustio sam pogled. Sjećam se, silazila si niz stube, polako i elegantno, nekako lijeno...
Ne, ne volimo se nas dvoje, mi nismo par, niti smo ikada bili. Između nas nikad nije ni zaiskrilo. No bilo je nešto više i posebnije od toga. Bila si mi ona koja sluša, ona koja dijeli savjete, ona koja sanja o dalekim još neposjećenim destinacijama, i onim bliskim. Pamtim, Rim je bio tvoja neostvarena želja. Možda za bračno putovanje. Odgođeno za neka bolja vremena. Ne vjenčanje, nego putovanje. Bio sam na tvom vjenčanju... Prekrasno, veselo, šik.... Voliš boju senfa. Nasmijao bih se svaki put tvojoj sposobnosti opisa boja. I imaš smiješan nadimak, nisam ti to nikad rekao, ali ti to i onako znaš.
Kako smo došli do toga da je tišina zavladala našim dušama? Tko zna što čovjeka sve može dovesti do ruba podnošljivosti svakodnevice?
Koliko smo puta izašli na zrak zapaliti samo jednu cigaretu i ostali zarobljeni satima. Smijala si se mojim šalama. Smijao sam se tvojim šalama. Bilo je posve normalno smijati se skupa.
Puno si mi značila, na jedan osobit način, možda čak ne najviše, možda ne ni kao najbolja prijateljica, no puno si mi značila. Volim tvoj cinizam, čak i tvoju potrebu da se ljudima prikazuješ puno moćnija nego što uistinu jesi, djetinjasto je i smiješno pola stvari koje činiš, no meni si bila draga sa svim svojim manama.
Čak i onda kad si očekivala nemoguće, kad je bilo drskosti u tvom tonu i boji glasa, čak i kad si me ignorirala svjesno.
A bilo je tu svega. Valjda smo u nekim stvarima preslični iznutra (premda smo izvana različiti više nego vatra i led, sve su to draga moja prijateljice mimikrije, samo efekti prelijevanja boja na površini kože).
Otkrio sam negdje uz put, da se više od svega bojiš prepoznavanja. Udaljavaš se od ruba cinizmom i zbijanjem sitnih djetinjastih šala, ali se bojiš, znam to.
Nisi mogla sakriti od mene baš sve.
I tog dana, svjesno si čekala gledajući na sat (otkrila si se upadicom od petnaest minuta) priliku zalupiti vratima i izaći demonstrativno, ljuta valjda na sve i svašta, na svoju hrpu nagomilanih papira koje ne stižeš riješiti, na nerazumijevanje onih kojima je ipak stalo do tebe, na svoj stan u neredu, na pregorenu žarulju, na što ja znam što. Mislila si valjda, on će razumjeti.
Što se to u čovjeku prelomi da ga obuzme tišina? Jedan krivi korak je dovoljan.
I tako je tišina dijelila ono što je nekad bilo spojeno.
Prestale su riječi, prestala su pusta naklapanja, prestale su se smijati moje usne tvojima.
Samo tišina.
Tjednima.
I nije ljutnja bila ono što nas je razdvojilo. Više neka rezignacija. Ni u jednom trenutku nisam osjetio bijes, ni ljutnju, niti sam te želio prekoriti ni vratiti. Želio sam na jedan meni nesvojstven način, samo mir i tišinu. Daleko od tebe, daleko od naših razgovora, daleko od svega.
Ni sam ne znam zašto sam poželio onog dana kad sam te sreo da silaziš stubama, nasmiješiti ti se. A, nisam. Ni sam ne znam zašto sam, baš danas, pokucao na tvoja vrata i umjesto da samo uzmem zaboravljene ključiće sa tvog stolića u kutu, sjeo preko puta tebe.
Rekla si, zakopajmo ratnu sjekiru i ponudila si mi cigaretu (a znam koliko mrziš pušiti u zatvorenom prostoru). Oči su ti se smijale, a ja se nisam tome nadao. Mislio sam ti zapravo samo ukazati koliko s vremena na vrijeme moraš obuzdati temperament zbog društvenih konvencija, ili sam ti htio reći da se riječima može nanijeti nepopravljiva šteta. Ali su se tvoje oči smijale, bila si sretna što je tišina nestala.
Jesam li se, negdje u najtajnijim zakutcima moje biti, nadao da će biti upravo tako?
Jesam, priznajem.
Želio sam da se vratimo do točke od koje je sve krenulo krivim smjerom.
Rekla si, ne ispričavam se, ali te želim natrag u svoj svijet.
Rekao sam ti, niti se nemaš za što ispričati, ali ne ponavljaj greške dvaput. Jer i ja sam tebe želio natrag u svoj svijet.
Lijepo je prekinuti strujanje tišine.Pokazuješ mi slike, kažeš mi kako sam ti istinski drag dok sjedimo u zadimljenoj prostoriji i smješkamo se jedno drugom. Znam da smo bili jednako sretni.
Dok pišem o tebi pjevušim neku blagdansku pjesmu.....
Aries
Post je objavljen 01.12.2006. u 21:30 sati.