Sv. Nikola

Sutra je dan Sv. Nikole, svetac je to iz Male Azije, mjesta Patare, koji je živio u 3. stoljeću prije Krista. Kažu da ga je odlikovalo mnoštvo vrlina, između ostalih mudrost i plemenitost, te nesebičnost. Kažu da je zaštitnik pomoraca, putnika i djece. Tek nedavno saznah da je umro 06. prosinca 327. godine, te da je sutrašnji dan zapravo i dan njegove smrti. Neobično je radovati se toliko na dan nečijeg odlaska.

Pozvan sam u goste na svečani ručak, sutra točno u podne, te ostavih sve druge obveze na stranu, pri tome mislim na one poslovne, i krenuh u kupovinu malih darova za djecu domaćina. Zaustavio sam se uz policu s vinima, premda vina nisu ni izbliza prikladan poklon djeci, te sam nakon kraćeg premišljanja izabrao Grgićev dingač. Ako danas nije prilika i opravdan trenutak potrošiti par stotina kuna na jednu butelju... I onako mi nitko neće napuniti čizmicu s darovima. Hodam dalje između ponosnih majki s djecom i namrgođenih očeva kojima nekako i nije po volji cijelo to razvlačenje obitelji po dućanima, i impulzivno, privučen šarenim sličicama s pakiranja, odaberem hrpu adventskih kalendara, u kojima se za svaki dan adventa nalazi po jedna malena čokolada. Prodavačica me pita, zar imate toliko djece? Smješkam se i ne odgovaram ništa, misleći na slatkasto trpki okus dingača na nepcu nakon fine pečenke i dalmatinske pašticade sa suhim šljivama. I domaćim njokima. Slatkasto trpki okus vina? Već vidim kako se boljim poznavaocima vina diže kosa na glavi od mog subjektivnog osjetilnog opažanja okusa te prekrasne rubinsko - crvene tekućine.

Ove godine neću staviti krpenu čizmu na prozor. Činjenica da sam napunio 30. ljeta navodi me da odustanem od dobrog starog običaja. Fascinantno je koliko smo u inat godinama, negdje duboko umutra još uvijek djeca, osjećamo se i nezaštićeno i nemoćno kad nam životom zavladaju oluje od kojih se ne znamo skloniti. A malim stvarima se još ponekad radujemo kao djeca. I sanjamo... U prošlosti sam si često postavljao pitanje kad će osvanuti dan u kojem ću osjetiti punoću srednjih godina, teret ozbiljnosti i mudrosti za koji sam bio uvjeren da ga nose oni koji bradu moraju brijati baš svaki dan. Hoću li znati prepoznati tu "odraslost" u sebi? Istina je da zrelost u tom smislu ne postoji, što smo stariji, to samo bolje glumimo zrelost, bolje se uklapamo u društvene norme i lakše se prilagođavamo postulatima okoline. Sve je to samo izvanjski plašt iza kojeg se skriva samo još jedno uplašeno dijete. Čega se sve ne bojimo, bojimo se kakvi ćemo roditelji biti sutra, bojimo se hoćemo li postići sve ciljeve koje si usput postavljamo, bojimo se jedni drugih, bojimo se smrti i gubljenja, bojimo se samoće, poneki se boje i ljubavi... I tako, neću staviti čizmicu na prozor jer bi me susjedi mogli smatrati čudakom, jer bi mi se mogli smijati podrugljivo. Ili je možda neću staviti jer se ne želim probuditi i biti razočaran kad ju nađem praznu.

I tako, dolazim pred vrata stana, otključavam, ulazim, ostavljam kaput preko trosjeda boje vanilije, uzimam kristalnu čašu sa visokim stalkom (prašnjava je jer se koristi samo za iznimne prigode) i pustim miris vina u svoj dan. Osjetim njenu ruku oko svog struka i topal dah na vratu. Došao si ranije, govori dok me ljubi ovlaš u kut usana. Aha, promrmljam i sjedam u naslonjač. Ona sjecka kornišone i priča mi o najnovijim tračevima na poslu, dodaje mi žlicu punu francuske salate i fetu pršuta, opet priča, a ja ne mogu prestati misliti na sutrašnji dan. Ponijet ćemo tortu od badema i karamela, francusku salatu i darove za djecu, govori ona i dodaje kako je već umorna od svega. Natočim joj čašu do pola. Je li mi večeras čaša napola puna ili napola prazna, nikako se ne mogu odlučiti. Ne želim joj reći kako ću joj negdje pred zoru, ispod jastuka, ostaviti pregršt čokoladnih bombona i stilizirani križić od bijelog zlata koji je onako čeznutljivo gledala u izlogu neku večer. Ni ne sluti... Vjerojatno i ona misli kako smo prerasli darove za ovaj dan. Ili se ni ona ne usudi reći kako ih dijete u njoj zapravo priželjkuje.