Those where the days ... II dio
Ljudi smo, imamo osjecanja, mislimo, al i pamtimo, zivimo u proslosti, to nam je jedna od mana kojih imamo, proslost nac uci gde smo pogresili i sta ne trebamo radit ubuduce, al istovremeno je ko rak koji nas grize unutra i ubija nas. Nekoliko puta sam se pitao zasto ne mozemo jednostavno rec o nekim stvarima boli me, ne zanima me, briga me, onako hladnokrvno odbacit sve to, reko sam si pa covjek sam imam dusu, imam srce zato ne mogu, al zasto ima ljudi koje to rade :/ kako oni mogu to ja ne mogu :( hm sto ljudi sto prica...
Prosli su 2 godine od moje oprostanje... cini mi se kao da je prosla citava vjecnost, svaki dan mi je bio sve tezi i tezi. Taj dan i da hocu nemogu ga zaboravit, citav tjedan mi je bio suxx, bila je zima :S brrr mrzim zimu...
razdelio sam se sa najvecu lubav mog zivota ( taj dan u parku je bio :'(.. to je druga prica budem i o nju neki dan..) magistrirao ( niko nije vjerovao da sa 23 godina mogu bit magistar narocito moji kod kuce hahaha ), najbolji drug se samoubio ( a ljudi ko ljudi svasta su pricali to me najvise boljelo osim sto ga nema ) i rjesio kad je bal nek bude maskenbal i odlucio sam da odustanem, jer ne moze se vjecno igrat igrice, mora se otstupiti mjesto mladima, a i nekih drugih razloga kao sto kod kuce ne bih imao iste uvjete ko tamo, zbog obaveza nisam imao puno vremena da posvetim igricama... a one zahtejvaju sve to :/ rjesio sam oprostajni da bude mjesec dana ranije nego moj odlazak... ipak da imam vrjemena malo da se odmorim od svega i zadnji mjesec tamo da se zabavljam ko da mi je zadnji mjesec u zivotu ( ko sto je ispalo da nakon toga nije sve isto - sve se promjenilo )
Vjest za mog odustanka ... unatoc tome sto sam to najavio na zadnji turnir u Ateni kad smo malo popili.. prijatelji su primili ono iznenadjeno, nisu vjerovali da cu ja -najvece djete koje su poznavali- neki dan rec NE, postaviti crtu i necu prec preko nje, i pocela je panika... frend iz rusiju napravio film od mojih najboljih trenutaka... dao sam 2 intervjua javili
su se svi koji poznaju da me zamole da to odlozim bar tjedan dana da mogu doc i da budu to vece sa mnom... jedan tren sam se cak i uplasio nisam ocekivao da ce bit toliko prasine oko toga. Jedva sam smjestio sve te ljude koji su dosli...
Taj dan sam puno spavao, da mogu biti citavo vece budan, kad sam se probudio popili smo, mozda malo previse jer samo na taj nacin bi se opustio, malo pomalo sam zaboravio cak i koji je dan i sta se treba desit ..dok se nismo okupili svi u klub i otisli na kavu :/ kolko da su se trudili da ne pricaju o tome, kolko da su se salili o nesto trece ipak bilo je neizbjezno da neko spomne to i sjeti se sve sto smo prosli proteklih 6 godina skupa... svi su znali razlog zbog koga odustajem, kolko da sam skrivao to u meni, svi su znali da najveci razlog zbog koga odustajem je jedna cura... i hvala bogu sto nisu to spomenuli uopce, sto nisu spomenuli curu... taj dan je bio suncan pa isli smo u centru malo prosetat one koje su dosli od daleko, i
da se nisu javili da je 20 sati ne bi zaprimjetio da moramo se vratiti natrag... a tamo u klub :/ ko da je nova godina bilo je previse ljdui, svako je htio nesto da kaze, svako je htio nesto da pokloni, odjednom sam se izgubio, osjecao sam da me nije bilo oko 5 minuta, svi su se zezali na to kako ja pricam na njihov jezik, sve rjeci koje sam rekao i sale koje su izasle od meni, i sve tako dok jedna cura nije mi dala jednu svesku, bio sam nekako zbunjen, dok neki su mi dali mish, tastaturu, neke male sitnice koje puno vrjede , ona mi dala svesku .. al kad sam ju otvorio.. ono shok... ocekivao sam da imat neke fotke unutra , neke rjeci koje sam ja rekao proteklih godina, al ono prva strana... " ..... evo da znas samo na kolko ces ljudi nedostajati kad odes... p.s. nismo imali vremena da sve sakupimo a i nije nam se dalo jos novca za novu sveku :P "
unutra je bilo kako sto su rekli oko 1500 potpisa, kako sam listao ostao sam bez rjeci, trazio sam jedan potpis koji mi je znacio vise od svih tamo.. al dosla je jedna cura i rekla "ne trazi nismo otisli kod nje da trazimo njen potpis ne treba ti ona" nisam imao srca da uzmem tu svesku, u glavi mi prosao film kako ja sjedim kod kuce neku zimu, vani hladno unutra toplo,
sjedim sam...tuzno se osjecam i uzmem svesku u ruci i listam... to bi me ubilo.. i rekao sam im hvala al ovo cu ostavit tu da se ljudi sjecaju o meni, da me ne zaborave, ostavio sam i misha, promjenio sam nekolko, nekolko sam i slomio al taj mi je bio najdraji i najsrecniji... sjeo sam na komp, obavio onaj kao ritual koji smo imali, restartirao ga za zadnji put, ocistio monitor za antistatika, uzeo stakleni pad ( kojeg nisam ga slomio, gord sam s tim :D a i on sa mnom sto je izdrzao sve igre, sva putovanja) namokrio ga, podesio sve opcije, uzeo coca colu, cokoladice i sjeo, bilo je sve normalno, ko da nije mi zadnje sto sjedim, ko da sledeci dan cu opet isto uraditi, samo nick mi je bio razliciti ( I^llMissYouAll ), zezali smo se citavo vreme igrali dok odjednom nisu mi se oci nasuzile, osjetio sam da cu zaplakati pa rekao cekajte idem van, neko me cima :| bio sam vani 15 minuta, pustio sve da izadje od meni, obrisao suze i vratio se, hladno vrjeme mi je bio izgovor sto su mi oci tako... mokre.. al svi su znali razlog sto sam isao van, smijao sam se al unutra sam bio tuzan, pjevao sam al dusa mi je plakala... nakon 2 mjeseca sam otisao, isto kao sto niko nije znao kad sam dosao tako sam i otisao, nezaprimjecen od nikog, u jutro... sam... sledeci dan su me trazili da se nadjemo al ja sam vec bio u avionu... ostavio sam sve, u pravom smislu pobjegao... uzeo sam najvaznije stvari,
otisao sam samo jedan list hartije koji je trebao da dokaze da sam se stekao sa diplomu al ostavio sam moje srce, moju ljubav moju mladost, moje prijatelje, moje najbolje godine...
Nakon te noci svaki put kad sam isao na ikonicu od igrice il ikonu od Mirc il ICQ u sebi sam osjecao kako mi se srce para, ulazio sam samo da gledam neke turnire, sredim koju tekmu, nadjem se sa prijateljima zezamo se, al nije bio isto ko pre, bio sam daleko, a to sto su mi svi pricali kako im nedostajem i nije sve isto kako sam otisao ubijalo me sve vise i vise. Nakon
godinu dana odlucio sam da formatiram i izbrisem sve od igrice, programe, fotke, pjesme koje su me potsjecali na to vrjeme, nisam ulazio na stranice gde smo se sakupljali, zezali, pricali, pisali novine... poceo sam igrat jednu drugu igricu kolko da mi prodje vrjeme dok sam kod kuce, nakon toga postao pomalo ovisan i od nje, al bar nisam mislio na one druge, promjenio sam mail, niko me nije mogao nac nakon toga, ko dam sam htio postat novi covjek, al jedino sam sebe varao i mucio, ovu godinu sam se vratio natrag da se vidim sa ljudima, nedostajali su mi previse, sakupio sam hrabrost i otisao, al nista nije bilo isto, grad.. ljudi.. osjecaji.. bili su to neki novi klinci ispred kluba..pristigao sam oko 7 ujutro a vec u 8 svi su se sakupili da se vidimo, svi su bili sretni al po licima vidjelo se da nisu isti, neki ozenjeni, neki na fakultetu, neki na poslu, neki otisli zauvjek ko i ja..moglo se to i ocekivati, ja najvece djete sam se promjenio a da ne pricam o njima.. duboko u meni prije nego sto sam otisao nadao sam se da cu se razocarati u necemu i da ce to biti kraj sa mojih sjecanja o to vrjeme.. i uspio sam... razocarao sam se i shvatio da sam poceo novi zivot, da moram ostaviti to iza mene, da je bilo predivno al zavrsilo, sve ima kraj...
Pre mjesec dana su htjeli opet da se sakupimo i igramo al taj mail sam ga obrisao, nisam cak ni odgovorio... pre neki dan sam opet instalirao igricu, jedna super frendica imala rodjendan pa htio sam da ju iznenadim i igram opet sa nju ko prije, za nju to je bio predivan poklon, al sledeci dan opet sam izbrisao igricu...
za sve ovo kriva je ljubav, zbog ljubavi sam odustao od igrice... al kasnije ljubav mi je dala snagu da budem hrabar i odlucan u sve moje odluke, i da se promjenim... hvala ljubavi.. mislio sam da nikada vise necu voljet nikoga al evo sve se menja nista nije vjecno, mozda sad me boli sto me ne volis al.... ipak hvala... za sve..
Ma shto da zelim, sve je tako daleko
I sad mi zao, sve bih opet ponovo
Najljepsu pjesmu tebi bih pjevao
Hej kamo srece da sam pjevat mogao
Jesen u meni tuguje, zasto sanjam cemprese
Moje ceste ne vode nikuda (bez tebe)
Jesen u meni caruje, a u tebi proljece
Ni sunce ne moze, ne moze kroz oblake
Rano moja, hej ...
.. s kime sada putujes
Ma sto da bilo, nemoj da mi tugujes
Those where the days I dio
Dan je poceo divno, probudio se... provjerio sta ima na netu, sve te novine.. forumi, spremio se i otisao na poslu. A tamo bilo je ljepo, pacienti su dolazili i bili bas fini... nisam mogao vjerovat ocima kako kazu dobar dan.. dovidjenja.. umjesto standardne psovke i vredjanje... Bilo je sve super cak i zezanje i smijanje sa koleginice.... al sve to je bilo ko najava sta ce se desiti kasnije...
i kad smo se ono smijali udje neko i tacno kad sam se okrenuo ... ko da mi je srce stalo ... nisam osjecao noge i mislim da sam prestao disat nekoliko minuta... gledali smo se u oci... i nisam vjerovao mojim ocima da vidim nju... ispred mene... gledali smo se tako oko 2 minuta... i u isti tren pitali se .. " sta radis tu" : nisam imao daha da ju odgovorim na to pitanje a valjda i ona nije imala... gledali smo se opet jos koji minut..dok beba nije zaplakala i pokvarila monotoniju... koleginice su razumjeli stvar i polago otisli..cak nisam ni osjetio kad se vrata zatvorila...
sjela je i ono ..opet u isti tren... " kako si " dobro sto sam ispao hrabar taj tren i nisam pustio suze... mada glas u pocetku mi je bio nekako... " dobro sam.. al dosla sam zbog djeteta... " bilo je bas divno djete.. smijalo se i kao da je htio poljeteti..dok ga je drzala u rukama... i nakon toga ono pitanje .. "gde si bio zasto ... si nestao " ko da sam osjetio u tim rjecima da me zeli ubit..ono blago receno... al bila je u pravu...da me je udarila ne bi joj nista rekao... nego okrenuo bi se da me opet udari... to je bila moja prva ljubav... bili smo 14 godina kad smo se prvi put poljubili... al djeca ko djeca ..sve nam je bilo tad prolazno tako i to... bilo je kratko al slatko , nakon toga nasli smo ja novu ona novi, al ostali najbolji drugovi... nerazdvojivi.. svaki dan zajedno nakon skole, setali se zajebavali se .. cak do 1 ujutro pricali na telefonu... jutro nismo jos ni ustali opet na telefonu ko ce prvi nazvat... al zivot je grub.. a mi djeca.. tad nismo znali za probleme velikih i svjet odraslih, mi smo se samo zajebavali i smijali...
al zivot nas je razdvojio, ona je uzela stipendiju i otisla na fax, a ja otisao na fax al 1000 km daleko od nje .. pocetku smo ono pricali opet svaki dan dok nismo se lagano zaboravili... ne da nismo mislili jednom drugom al.. zbog novi zivot.. zbog onaj novi svjet odraslih nismo imali snagu i volju da si pisemo i javimo..
sve bi to bilo ono..super ... vijdeli smo se nakon tolko vremena bla bla drn drn dok nisam pitao kako se mali zove... :( rekla mi je... nisi trebao to pitat... odgovor ce te boljeti... :( al evo kad si me vec pitao... nedostajao si mi, kao da sam izgubila svoju polovicu , kao da sam izgubila pola srca, trebalo mi 5 godina da otvorim opet svoj srce i upoznam nekog decka, hvalilo mi to sto te nema, sto nema s kim da se raspravljam..svadzam, to sto nema kog da zagrlim kad mi je tuzno, nema ko da me nasmije kad mi suze teku, s kim da idem na kino s kim da trcim u parku s kim da spodelim moj zivot... trazila sam te u snovima, medzu drugim ljudima, svaki put kad sam cula tvoje ime bilo to u tramvaju .. bilo to na faxu ..bilo to vani illl , okrenula bi se sa nadu da cu te vidjet, al ... udala sam se onako mozda refleksno mozda iz ljubavi, vreme ce pokazat to, djetetu sam dala tvoje ime, da te ne zaboravim, da uvjek cujem tvoje ime , da ima kome da vicem ko nekad kad sam nervozna, te te opet imam pored sebi... tad sam osjetio kako su mi se oci nasuzile, al da ne prolijem koju suzu sam se gorko nasalio i mozda kao i uvjek smotano i glupo " zasto nisi nekom psu dao moje ime ionako tad bi mi svaki tren vikala ko i ranije i grlila nakon toga, ionako sam smotan ko pas " i nasmijao se ... kolko da rastavim tu tugu koja se stvorila tad, uspio sam ju nasmijat " ah ti si bio i ostao moj smotani "
poceli se zezat ko nekad, i pricali ..proslo je sat vremena, i na kraju sam rekao nesto koje jos ne znam dal sam pogresio il sam pravilno uradio, bolje bi bilo da zivimo u proslosti i u sjecanja koja nas prate, mozda ljepe mozda bolne al buducnost ne bi bila ista ko proslost , i ne znamo kolko bi se povredili, jer nekako mozda kao da su se neka osjecanja probudila tad, i u meni i u kod nje, al nikad ne bi dozvolio sebi to da nekog povredim jos vise, narocito kad je udana, ima djeteta, i pocela neki novi zivot, a ja otvorio moje srce jednoj curi ... povredili bi sebe a i one oko nas koje nas vole i volimo...
bolje bi bilo da ostane ovako ...rekao sam i bio sam onako hrabar i odlucan u tome... da pomislimo da je ovo samo san i da smo samo sanjali, da produzimo na isto mjesto gde smo stali pre sat vremena, otisla je , plakala dok je izlazila, ako prvi put ja sam bio sa ledzima ka njoj ... taj put je ona bila ledzima prema meni, otisla je... onako... kako je i dosla ... :(
nastala je tama i ja kao uvjek kad mi je tuzno uradim da mi je jos tuznije , pustio sam pjesme ..
"mirise ti kosa,jos taj miris osecam ne,ne mozes uci ja ne zivim vise sam da l` on te voli,znaj,jos me boli poslednji zagrljaj kada si otisla
zaboravljas sta smo jedno davno rekli kad ostavljas,ostavljas sve sto smo stekli sacuvaj bar onaj ponos u tvom glasu koji sam voleo"
"Nisam te terao vatru da diras i nisam hteo da zadam ti bol sama si trazila pricu o meni a to je opasno,srce je to
prva si pocela,prva si pitala zasto sam tuzan kad se budim i ja sam priznao,sve sam ti rekao da gledam nju dok tebe ljubim
prva si pocela,prva si pitala sad budi hrabra,daj ne placi sa tobom ostajem,sa njom ne rastajem vise od tebe ona znaci"
Get Your Own Chat Box! Go Large!
