Dan je poceo divno, probudio se... provjerio sta ima na netu, sve te novine.. forumi, spremio se i otisao na poslu. A tamo bilo je ljepo, pacienti su dolazili i bili bas fini... nisam mogao vjerovat ocima kako kazu dobar dan.. dovidjenja.. umjesto standardne psovke i vredjanje... Bilo je sve super cak i zezanje i smijanje sa koleginice.... al sve to je bilo ko najava sta ce se desiti kasnije...
i kad smo se ono smijali udje neko i tacno kad sam se okrenuo ... ko da mi je srce stalo ... nisam osjecao noge i mislim da sam prestao disat nekoliko minuta... gledali smo se u oci... i nisam vjerovao mojim ocima da vidim nju... ispred mene... gledali smo se tako oko 2 minuta... i u isti tren pitali se .. " sta radis tu" : nisam imao daha da ju odgovorim na to pitanje a valjda i ona nije imala... gledali smo se opet jos koji minut..dok beba nije zaplakala i pokvarila monotoniju... koleginice su razumjeli stvar i polago otisli..cak nisam ni osjetio kad se vrata zatvorila...
sjela je i ono ..opet u isti tren... " kako si " dobro sto sam ispao hrabar taj tren i nisam pustio suze... mada glas u pocetku mi je bio nekako... " dobro sam.. al dosla sam zbog djeteta... " bilo je bas divno djete.. smijalo se i kao da je htio poljeteti..dok ga je drzala u rukama... i nakon toga ono pitanje .. "gde si bio zasto ... si nestao " ko da sam osjetio u tim rjecima da me zeli ubit..ono blago receno... al bila je u pravu...da me je udarila ne bi joj nista rekao... nego okrenuo bi se da me opet udari... to je bila moja prva ljubav... bili smo 14 godina kad smo se prvi put poljubili... al djeca ko djeca ..sve nam je bilo tad prolazno tako i to... bilo je kratko al slatko , nakon toga nasli smo ja novu ona novi, al ostali najbolji drugovi... nerazdvojivi.. svaki dan zajedno nakon skole, setali se zajebavali se .. cak do 1 ujutro pricali na telefonu... jutro nismo jos ni ustali opet na telefonu ko ce prvi nazvat... al zivot je grub.. a mi djeca.. tad nismo znali za probleme velikih i svjet odraslih, mi smo se samo zajebavali i smijali...
al zivot nas je razdvojio, ona je uzela stipendiju i otisla na fax, a ja otisao na fax al 1000 km daleko od nje .. pocetku smo ono pricali opet svaki dan dok nismo se lagano zaboravili... ne da nismo mislili jednom drugom al.. zbog novi zivot.. zbog onaj novi svjet odraslih nismo imali snagu i volju da si pisemo i javimo..
sve bi to bilo ono..super ... vijdeli smo se nakon tolko vremena bla bla drn drn dok nisam pitao kako se mali zove... :( rekla mi je... nisi trebao to pitat... odgovor ce te boljeti... :( al evo kad si me vec pitao... nedostajao si mi, kao da sam izgubila svoju polovicu , kao da sam izgubila pola srca, trebalo mi 5 godina da otvorim opet svoj srce i upoznam nekog decka, hvalilo mi to sto te nema, sto nema s kim da se raspravljam..svadzam, to sto nema kog da zagrlim kad mi je tuzno, nema ko da me nasmije kad mi suze teku, s kim da idem na kino s kim da trcim u parku s kim da spodelim moj zivot... trazila sam te u snovima, medzu drugim ljudima, svaki put kad sam cula tvoje ime bilo to u tramvaju .. bilo to na faxu ..bilo to vani illl , okrenula bi se sa nadu da cu te vidjet, al ... udala sam se onako mozda refleksno mozda iz ljubavi, vreme ce pokazat to, djetetu sam dala tvoje ime, da te ne zaboravim, da uvjek cujem tvoje ime , da ima kome da vicem ko nekad kad sam nervozna, te te opet imam pored sebi... tad sam osjetio kako su mi se oci nasuzile, al da ne prolijem koju suzu sam se gorko nasalio i mozda kao i uvjek smotano i glupo " zasto nisi nekom psu dao moje ime ionako tad bi mi svaki tren vikala ko i ranije i grlila nakon toga, ionako sam smotan ko pas " i nasmijao se ... kolko da rastavim tu tugu koja se stvorila tad, uspio sam ju nasmijat " ah ti si bio i ostao moj smotani "
poceli se zezat ko nekad, i pricali ..proslo je sat vremena, i na kraju sam rekao nesto koje jos ne znam dal sam pogresio il sam pravilno uradio, bolje bi bilo da zivimo u proslosti i u sjecanja koja nas prate, mozda ljepe mozda bolne al buducnost ne bi bila ista ko proslost , i ne znamo kolko bi se povredili, jer nekako mozda kao da su se neka osjecanja probudila tad, i u meni i u kod nje, al nikad ne bi dozvolio sebi to da nekog povredim jos vise, narocito kad je udana, ima djeteta, i pocela neki novi zivot, a ja otvorio moje srce jednoj curi ... povredili bi sebe a i one oko nas koje nas vole i volimo...
bolje bi bilo da ostane ovako ...rekao sam i bio sam onako hrabar i odlucan u tome... da pomislimo da je ovo samo san i da smo samo sanjali, da produzimo na isto mjesto gde smo stali pre sat vremena, otisla je , plakala dok je izlazila, ako prvi put ja sam bio sa ledzima ka njoj ... taj put je ona bila ledzima prema meni, otisla je... onako... kako je i dosla ... :(
nastala je tama i ja kao uvjek kad mi je tuzno uradim da mi je jos tuznije , pustio sam pjesme ..
"mirise ti kosa,jos taj miris osecam ne,ne mozes uci ja ne zivim vise sam da l` on te voli,znaj,jos me boli poslednji zagrljaj kada si otisla
zaboravljas sta smo jedno davno rekli kad ostavljas,ostavljas sve sto smo stekli sacuvaj bar onaj ponos u tvom glasu koji sam voleo"
"Nisam te terao vatru da diras i nisam hteo da zadam ti bol sama si trazila pricu o meni a to je opasno,srce je to
prva si pocela,prva si pitala zasto sam tuzan kad se budim i ja sam priznao,sve sam ti rekao da gledam nju dok tebe ljubim
prva si pocela,prva si pitala sad budi hrabra,daj ne placi sa tobom ostajem,sa njom ne rastajem vise od tebe ona znaci"
Get Your Own Chat Box! Go Large!
Post je objavljen 29.10.2006. u 14:09 sati.