Tjeskobna Moreplovka https://blog.dnevnik.hr/tjeskobnamoreplovka
četvrtak, 29.09.2011.
Navigare necesse est vivere non est
Jahta je blistala. Prvo sam se smijala njegovom veselju kad me ugledao kako stižem a zatim se malo stišala kad me zamolio da skinem cipele prije ulaska na mostić. Tapkali smo bosi po skupoj tikovini prema salonu koji je bio naparfimiran poput nekakve gospođe. Pitala sam se kako je moguće u jedan brod koji tuče valove ugraditi toliko stakla, ogledala i mramora. I što će ti na moru divovski LCD. Na barskom stoliću u blagavaonici bilo je cvijeće u vazi i časopisi aranžirani u savršene lepeze, tad sam pomislila da me scenografija podsjeća na stranice iz talijanske Case. Odmahnuo je: „Ma koji nautičari…." Tu sigurno ne bih mogla rukom taknuti dupina dok skače ispred prove, to se događa samo pod jedrima. Dok smo pijuckali na krmi ljudi s obale su neprestano fotografirali pa sam se bar na petnaestak minuta osjećala glamurozno.
Jedne ljetne kornatske noći, na jednom dijametralno suprotnom brodu i u dijametralno suprotnom društvu, odvalile smo od smijeha kad je Anita nakon svega iz torbe izvukla svilenu pidžamu.
U to doba još je bio običaj predvečer skočiti u bajbot, ubaciti koju bocu vina, gitaru i obići sve brodove na sidrištu.
četvrtak, 22.09.2011.
Danas je Europski dan bez automobila, ali po gradu ne vidim puno reakcija. Jutros u gradskom busu vozač se već u devet ujutro umorio od tumačenja studenticama i babama o čemu se radi pa je samo uzeo selotejp i komadom papira prelijepio otvor za štancanje karte na automatu. Muškarci su pak bili ravnodušni, niti jedan se nije zabunio i krenuo platiti vožnju.
Škrta sam pa sam odlučila iskoristiti besplatnu vožnju i nakon sto godina napravila đir busom do male pošte, promatrajući lica suputnika. Do mene je stajao starac sa jako istetoviranom podlakticom. Izgledao je bolestan – mršav, suh, ljuljao se u mjestu i na koži ruke je imao nekakve gadne izrasline. Prepustila sam se mislima punim ružnih predrasuda i zaključila kako mora da je pomorac.
Uvijek su mi bile zabavne priče o pomorcima i lučkim ženama. Jedan takav poznanik nedavno mi se u kratkom prekooceanskom razgovoru povjerio da je platio seks - za kompletnu priču na moju žalost nije bilo vremena ali zato donekle znam njegovu stranu. Njemu, naime, nema pomoći. Istovremeno je prema domaćem suprotnom spolu toliko ukočen, povučen, tradicionalan, opterećen a opet toliko izgara od bilokakvog kontakta da mislim da bi ta priča bila puna sočnih detalja.
Ovdje nema nimalo uspjeha. Pristojno izgleda, ima novaca, zabavan je i okružen velikim krugom ljudi. Pritišću ga roditelji s kojima živi, zeza ga kompletno upareno društvo, namještaju mu ovu ili onu…..Promatrala sam ga tu večer kako suzdržano pokušava otopiti jednu simpa curu, čak je bila donekle zainteresirana. No, propalo i taj put. Pitala sam ga što traži, rekao je ozbiljnu vezu ali da se boji ovdašnjih Marijana jer dobro zarađuje a ne želi da mu neka sve odnese dok on tamo negdje tuče more. Ubrzo je otplovio i ostavio podosta dolara u bangkoškoj javnoj kući. Danas se jedan mornar ne stigne niti zaljubiti….niti kod kuće a kamoli u nekoj luci. Ostaje vremena tek povremeno za neke brzinske, unaprijed regulirane odnose. Za pomorce uvijek imam razumijevanje. U prenapučenom svijetu sve je više usamljenih ljudi.
Na početku
Prema legendi Waitapu je mjesto gdje se dodiruju
more i zemlja, svemir i voda. To je ujedno i granica
ljudskih mogućnosti i spoznaje. Tko je prekorači,
bit će kažnjan.
Nije svakom dano prelaziti crtu, ni otkrivati svjetove,
ni ostvarivati lude snove!
-Vrati se!
- Neću! ... - Bit ćeš kažnjen! ... - Nije me strah.
- Iteo, ne prelazi crtu, bit ćeš proklet! .... - Neka!
Blago prokletnicima! Puni su kreposti kad robuju
ljubavi! ... - Vrati se..! - javi se u njemu sad već
beznadan glas, kao zov čovjeka koji odlazi sve dalje
i dalje. ... - Neću! - zainati se Iteo, priđe jarbolu,
podigne jedro, sjedne pokraj kormila, čvrsto zgrabi
rudo, pa hrabro zaplovi u sivu neizvjesnost.
Zakon strasti jači je od razbora. Naučio ga starac:
živi samo onaj tko za nešto živi! Svatko vitla
svoju sudbinu, smrt nas ionako prati na
svakom koraku, jednom se
živi, pa neka je kako to srce želi!
Naprijed! Ma što bude, naprijed...!
(Sigurna sam da su mnogi prepoznali pero autora, a osim njega kao uzoritog spomenuti ću jednu čiji sam blog pročitala od A do Ž u jednoj gluhoj noći i koja je prvookrivljena što sam sada ovdje, ustvari želeći samo komentirati.....jutro je pametnije.)
| rujan, 2011 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Svibanj 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Rujan 2011 (3)