Marketing
Navigare necesse est vivere non est
Jahta je blistala. Prvo sam se smijala njegovom veselju kad me ugledao kako stižem a zatim se malo stišala kad me zamolio da skinem cipele prije ulaska na mostić. Tapkali smo bosi po skupoj tikovini prema salonu koji je bio naparfimiran poput nekakve gospođe. Pitala sam se kako je moguće u jedan brod koji tuče valove ugraditi toliko stakla, ogledala i mramora. I što će ti na moru divovski LCD. Na barskom stoliću u blagavaonici bilo je cvijeće u vazi i časopisi aranžirani u savršene lepeze, tad sam pomislila da me scenografija podsjeća na stranice iz talijanske Case. Odmahnuo je: „Ma koji nautičari…." Tu sigurno ne bih mogla rukom taknuti dupina dok skače ispred prove, to se događa samo pod jedrima. Dok smo pijuckali na krmi ljudi s obale su neprestano fotografirali pa sam se bar na petnaestak minuta osjećala glamurozno.
Jedne ljetne kornatske noći, na jednom dijametralno suprotnom brodu i u dijametralno suprotnom društvu, odvalile smo od smijeha kad je Anita nakon svega iz torbe izvukla svilenu pidžamu.
U to doba još je bio običaj predvečer skočiti u bajbot, ubaciti koju bocu vina, gitaru i obići sve brodove na sidrištu.
Post je objavljen 29.09.2011. u 10:09 sati.