tjeskobnamoreplovka

nedjelja, 06.05.2012.

Misao dana

Najviše volim prstom putovati preko tvoje kože dok držiš oči zatvorene. Svaki put se ispočetka zadivim toplini koja mi prelazi na jagodice. Imam bezbroj tvojih aktova za koje niti ne znaš, volim te proučavati dok spavaš....sjene masne olovke tamo gdje se gubi horizont tvog obrisa.....kad si bio miljama daleko, draže mi je bilo prebirati po tim crtežima nego sve fotografije koje si mi ostavio.
Ima trenutaka u danu kad te ne podnosim, kad mi smeta tvoja pojava. Smrt koja je strpljivo sjedila kraj uzglavlja onog starca srećom nas je podučila. Tko zna koji trenutak možemo prijeći u drugu dimenziju i znam da bi mi bilo žao što ti nikad ovo nisam rekla. Prostituirala sam te jer se nikako nisam htjela staviti u tvoju kožu. Voljela bih da mi staneš na nožne prste kad zaboravim povesti računa o tvojim osjećajima...srećom, poklon je već spreman.

06.05.2012. u 09:06 • 1 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 16.02.2012.

Izlet

Njegova ruka na mojoj dok za promjenu sjedim na suvozačevom mjestu, vrti se sjajno odabran CD a oko nas samo grezi krajolik. Trenutak idile i smiraja.
Promatram mu profil, divim se a ujedno i zavidim kako uvijek uspijeva naći neku svježinu u svemu, neku mladost i reinkarnaciju u pojedinim malim trenucima i pokretima, čisto dovoljno da se ne osjetim kao probavljena ženica.
Mudrost jednostavnosti, koliko god mu je nekad zamjerala.
To mi isto pada na pamet kad gledam grotesknu arhitekturu niklu uz magistralu, kao protuteža jednostavnim, funkcionalnim objektima s početka stoljeća. Mudrost jednostavnosti.
Prva stvar što mi uvijek bode oči su neprekidni nizovi načičkanih terasa, balkona i ograda sa betonskim kvazibalustradama.......ma nikad ne vidim da itko sjedi i uživa na tim poganim jezicima koji bezobrazno plaze u naš zajednički prostor.
Vožnja kroz pustu prirodu nakon svog tog cirkusa čisti je melem za oči i odmor za psihu.
Uz pustu cestu hoda starac. Muči me otkud i kamo, oko nas nema ničeg....
Jednom smo se popeli na vrh Lavdare da bi promatrali sidrište dolje duboko dok sunce zalazi, nije čak bila ni sezona, dok smo sjedili i pušili u tišini gore je iz čista mira naletio poznati fotograf.....Za nas samotnjake sve je tješnji ovaj svijet.
Moji prijatelji prodali su sve što su ikad u životu imali i stekli, ukrcali se na svoju jedrilicu i nikad ih više nismo vidjeli. Nikome se više nikad nisu javili. Da li su među živima, ne znam, sjećam se samo poruke na odlasku - vidimo se, na ovom ili onom svijetu!

16.02.2012. u 16:34 • 2 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 02.02.2012.

Čemu služi veza?

Zašto težimo biti u paru a zatim nas ta osoba bez očitog razloga počne iritirati?

U ovim teškim trenucima uvijek se sjetim Beigbedera.........

02.02.2012. u 10:43 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 25.12.2011.

Posljednji dani slobode

U ovo doba godine nekako se uvijek osjećam kao duh koji lebdi iznad ljudi kojima sam trenutno okružena. Prisilni ručkovi i večere s brojnim članovima familija koje ne podnosiš, urlanje odraslih, vrištanje neodgojene djece, svađe, galama i gužva, drame i scene..i sve to popraćeno nenormalnim količinama hrane. Najčešće se dogodi da se u jednom trenutku naprosto isključim i promatram ih izdaleka kao neki stranac koji ih prvi put vidi - ne čujem ništa osim buke i redovno mi kroz glavu proleti misao da tu ne pripadam, da sam se nekom greškom našla usred ovog kaosa....nisam ni neka religiozna osoba pa je čitav dojam možda podebljan tim nedostatkom osjećaja za "duh Božića i obitelji"....

Nakon što "odgulimo" familijarne obaveze, podijelimo poklone koje smo morali kupovati iako se zapravo ne volimo, obično klisnemo napraviti đir po gradu - crkve su napokon otvorene, tople od ljudi, uličice su pune svijeta, veselo je po lokalima gdje su likovi uz šank bar iskreni u svojoj ignoranciji te imitacije od obiteljskih zajedništava.....
Razmišljam o tome kako ću iduće godine u ovo doba već biti "zarobljena" uz minijaturni nesposobni paketić zbog kojeg ću morati privremeno preokrenuti životni raspored i navike...kakva inkomodacija i ironija sudbine....ljutim se jer ću morati prijeći na onu nevidljivu stranu (vječnu temu iz vlastitih sprdnji) od žena i djece koje su tamo negdje dok muškarci uživaju u gunguli i lijepim djevojkama koje prolaze kroz grad...i odmah se zakunem sama sebi da ću mu/njoj nastojati omogućiti da ne mora trunuti u četiri zida uz privremeno histerične roditelje i praroditelje samo zato što se to tako danas mora.....nekako vidim da ćemo radije uskočiti u auto i otići negdje čitavu večer sanjkati i praviti kipove od snijega. Ili ako se dotad obogatimo, otputovati na neko toplo mjesto i kupati se.....Dok ne odraste dovoljno da može sâmo klisnuti od "obiteljskog/blagdanskog stola". Kao i ja.

25.12.2011. u 08:20 • 1 Komentara • Print • # • ^

petak, 11.11.2011.

Ako želite privući nečiju pažnju, napustite ga

Privukla mi je pažnju ova rečenica na kraju jednog poglavlja "Francuskog romana". Svidjela mi se ideja i čini mi se da ima nešto u tome. Moj djed napustio je mog oca dok je ovaj još bio dječarac. Čitav život poslije, odrastao je u grozničavo ambicioznog čovjeka u nastojanju da neprestano impresionira i nešto dokaže svom hladnom, lošem roditelju.

Ja sam u svom relativno kratkom životu najviše patila za jednim koji me napustio, naravno. Onog trenutka kad se htio vratiti, nije mi više bio ni mrvu zanimljiv.

Tko će razumjeti ljudsko biće, kad uvijek pati za onim čega nema, sve izgleda bolje s one strane, i susjedova trava i njegov brak i njihov seks i njen posao i njegov auto i njihov život......ah.

11.11.2011. u 19:56 • 2 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 03.11.2011.

Velečasni

Velečasni se pojavio u trenutku kad sam to najmanje očekivala i trebala. Nekako smo spasili jedno drugo tijeka nekih osobnih agonija, poklopilo se nekoliko banalnih slučajnosti....bio je hrabar, hrabriji od mene, kad sam nekoliko puta kasnije željela odustati, otići, bio je uporan.
Nije mi žao. Užasavala sam se ozbiljnih veza, zajedničkog življenja, prvu noć sam pobjegla spavati na pod, prepala sam se kao nikad u životu kad je onu večer kleknuo, nisam to htjela, mrzim formalnosti, nisam htjela niti odgovoriti, kupovala sam vrijeme, tražila način da mu objasnim da se užasavam braka, papira, pečata i potpisa, robije, obaveza, usuda.......nakon duge agonije iz mene je progovorio sam đavo- pristala sam i isti tren kosa mi se digla na glavi. Odgađala sam postupak maksimalno. Prolazile godine. Prije "čina" sam skoro zbrisala, htjela sam nestati, mrzila sam sav taj obiteljski cirkus i paradu, od panike sam probdjela dvije noći, bože, zavezati se za jednu osobu čitav život. Preživjela sam. Puno puta sam preveslala samu sebe zbog njega. Ogorčene svađe, dramatične scene, teatralno lupanje vratima, bjegovi i noćne vožnje. Sve je slomila njegova upornost. Rekao je da sam ga onu večer odbila, vjerojatno bih ga zauvijek izgubila. Rekla sam mu da je strpljiv ko mazga i da ni sama ne bih izdržala takvo mrcvarenje. Sama bih sebe poslala u ...... Dok nisam jedno jutro napokon dosegla zen. Prosvjetlilo me. Toliko sam u međuvremenu naučila da sad znam da je to tako moralo biti. On je na svetoj misiji. Netko ga je odozgo poslao da me urazumi. Preobrati. Sebična, samodostatna, tek sam poslije shvatila da mi je on trebao pokazati: sasvim dovoljna je ljubav.

03.11.2011. u 17:26 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 29.09.2011.

Navigare necesse est vivere non est

Jahta je blistala. Prvo sam se smijala njegovom veselju kad me ugledao kako stižem a zatim se malo stišala kad me zamolio da skinem cipele prije ulaska na mostić. Tapkali smo bosi po skupoj tikovini prema salonu koji je bio naparfimiran poput nekakve gospođe. Pitala sam se kako je moguće u jedan brod koji tuče valove ugraditi toliko stakla, ogledala i mramora. I što će ti na moru divovski LCD. Na barskom stoliću u blagavaonici bilo je cvijeće u vazi i časopisi aranžirani u savršene lepeze, tad sam pomislila da me scenografija podsjeća na stranice iz talijanske Case. Odmahnuo je: „Ma koji nautičari…." Tu sigurno ne bih mogla rukom taknuti dupina dok skače ispred prove, to se događa samo pod jedrima. Dok smo pijuckali na krmi ljudi s obale su neprestano fotografirali pa sam se bar na petnaestak minuta osjećala glamurozno.
Jedne ljetne kornatske noći, na jednom dijametralno suprotnom brodu i u dijametralno suprotnom društvu, odvalile smo od smijeha kad je Anita nakon svega iz torbe izvukla svilenu pidžamu.
U to doba još je bio običaj predvečer skočiti u bajbot, ubaciti koju bocu vina, gitaru i obići sve brodove na sidrištu.

29.09.2011. u 10:09 • 4 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 22.09.2011.

Danas je Europski dan bez automobila, ali po gradu ne vidim puno reakcija. Jutros u gradskom busu vozač se već u devet ujutro umorio od tumačenja studenticama i babama o čemu se radi pa je samo uzeo selotejp i komadom papira prelijepio otvor za štancanje karte na automatu. Muškarci su pak bili ravnodušni, niti jedan se nije zabunio i krenuo platiti vožnju.

Škrta sam pa sam odlučila iskoristiti besplatnu vožnju i nakon sto godina napravila đir busom do male pošte, promatrajući lica suputnika. Do mene je stajao starac sa jako istetoviranom podlakticom. Izgledao je bolestan – mršav, suh, ljuljao se u mjestu i na koži ruke je imao nekakve gadne izrasline. Prepustila sam se mislima punim ružnih predrasuda i zaključila kako mora da je pomorac.
Uvijek su mi bile zabavne priče o pomorcima i lučkim ženama. Jedan takav poznanik nedavno mi se u kratkom prekooceanskom razgovoru povjerio da je platio seks - za kompletnu priču na moju žalost nije bilo vremena ali zato donekle znam njegovu stranu. Njemu, naime, nema pomoći. Istovremeno je prema domaćem suprotnom spolu toliko ukočen, povučen, tradicionalan, opterećen a opet toliko izgara od bilokakvog kontakta da mislim da bi ta priča bila puna sočnih detalja.
Ovdje nema nimalo uspjeha. Pristojno izgleda, ima novaca, zabavan je i okružen velikim krugom ljudi. Pritišću ga roditelji s kojima živi, zeza ga kompletno upareno društvo, namještaju mu ovu ili onu…..Promatrala sam ga tu večer kako suzdržano pokušava otopiti jednu simpa curu, čak je bila donekle zainteresirana. No, propalo i taj put. Pitala sam ga što traži, rekao je ozbiljnu vezu ali da se boji ovdašnjih Marijana jer dobro zarađuje a ne želi da mu neka sve odnese dok on tamo negdje tuče more. Ubrzo je otplovio i ostavio podosta dolara u bangkoškoj javnoj kući. Danas se jedan mornar ne stigne niti zaljubiti….niti kod kuće a kamoli u nekoj luci. Ostaje vremena tek povremeno za neke brzinske, unaprijed regulirane odnose. Za pomorce uvijek imam razumijevanje. U prenapučenom svijetu sve je više usamljenih ljudi.

22.09.2011. u 15:36 • 3 Komentara • Print • # • ^

Na početku

Prema legendi Waitapu je mjesto gdje se dodiruju
more i zemlja, svemir i voda. To je ujedno i granica
ljudskih mogućnosti i spoznaje. Tko je prekorači,
bit će kažnjan.
Nije svakom dano prelaziti crtu, ni otkrivati svjetove,
ni ostvarivati lude snove!

-Vrati se!
- Neću! ... - Bit ćeš kažnjen! ... - Nije me strah.
- Iteo, ne prelazi crtu, bit ćeš proklet! .... - Neka!
Blago prokletnicima! Puni su kreposti kad robuju
ljubavi! ... - Vrati se..! - javi se u njemu sad već
beznadan glas, kao zov čovjeka koji odlazi sve dalje
i dalje. ... - Neću! - zainati se Iteo, priđe jarbolu,
podigne jedro, sjedne pokraj kormila, čvrsto zgrabi
rudo, pa hrabro zaplovi u sivu neizvjesnost.
Zakon strasti jači je od razbora. Naučio ga starac:
živi samo onaj tko za nešto živi! Svatko vitla
svoju sudbinu, smrt nas ionako prati na
svakom koraku, jednom se
živi, pa neka je kako to srce želi!
Naprijed! Ma što bude, naprijed...!

(Sigurna sam da su mnogi prepoznali pero autora, a osim njega kao uzoritog spomenuti ću jednu čiji sam blog pročitala od A do Ž u jednoj gluhoj noći i koja je prvookrivljena što sam sada ovdje, ustvari želeći samo komentirati.....jutro je pametnije.)