petak, 19.10.2007.

I' m happy. Again. Thank you...

Imagine a future moment in your life where all your dreams come true. You know, it's the greatest moment of your life and you get to experience it with one person. Who's standing next to you?


Nas dvoje. Sami. Nigdje nikoga samo ljetna tišina.
Ležimo na travi i gledamo zvijezde. Pričamo o svemiru. O zvijezdama koje svijetle jače nego ikad prije. Ali nitko od nas nije romantičar. Samo se volimo opustiti jedan uz drugoga. Nadati se kako će sve ovo trajati vječno. Kako ćemo biti sretni zauvijek. Započinješ razgovor o totalno besmislenoj temi. U početku me ne zanima, samo gledam u tvoje sjajne oči. Poput sunca kažem ti. Ljutiš se jer te ne slušam. Ne želiš nastaviti pa provedem pola sata nagovarajući te da ponoviš ono što si govorio. Poslušaš me, a ja se nasmiješim. Slušam tvoje riječi i shvatim da to što pričaš zapravo i nije tako besmisleno kako se činilo. Zanima me. Bojim se reći svoje mišljenje pa šutim. I to te smeta. Naposljetku uvijek kažem. Nagovoriš me. Makar se ne slažem sa tobom sviđa mi se kako uvijek imaš argumente. Ponekad ne razumijem otkuda znaš takve stvari. I više nego što bi trebao. To me fascinira…iznova. Prisjećamo se dana kada se još nismo poznavali. Kao da ne postoje. Pa mi se znamo čitav život, samo se nismo sreli. Kažeš kako ti je slatka moja nespretnost. Čak i kada sam ljuta ne mogu biti ozbiljna i napraviti nešto kako se spada. Uvijek se spetljam oko nečega. Sviđa ti se moj pogled kada sam ljuta. A ja volim tvoje tople riječi. Uvijek kažeš pravu stvar u pravom trenutku. Samo se nasmijem i poljubim te. Poput prvog puta. Ne, još i bolje. Zapalimo cigaretu. Kažem kako želim prestati. Šutiš i kažeš budemo. Ima vremena. Znam da nije tako, ali ne želim pokvariti atmosferu. Bojim se da će sve ovo nestati i da ćemo se vratiti u bolnu stvarnost. Ne bih podnijela još jedan gubitak. Stisneš me i kažeš kako se to nikada neće dogoditi.I dalje se bojim, ali uvijek uspiješ otjerati crne misli iz moje glave. Volim tvoju pozitivnost. Ponekad me samo ona održi na životu. Započnemo nešto o čemu ne želim razgovarati. Nemam snage. Poštuješ to. Sve moje glupe navike i stvari koje ne želim raditi. Obećajem ti da ćeš jednog dana saznati. Budeš. Tebi jedinome imam hrabrosti reći. I samo pred tobom mogu ispustiti suzu. Nitko drugi ne bi shvatio. Možda čak ni ti. Ali pokušavaš. Kažeš da nisam kriva i da se moralo tako dogoditi. Želim ti vjerovati, ali shvati…teško je. Možda jednog dana i budem. Ali sada je još prerano.

Kažem ti hvala.
Na čemu, pitaš me.
Što si uz mene i što me voliš...
Što se uz tebe osjećam sigurnom.
Opet sretnom...
Hvala ti.


''At this moment there are 6,470,818,671 people in the world. Some are running scared. Some are coming home. Some tells lies to make it throught the day. Others are just not facing the truth. Some are evil men, at war with good. And some are good, struggling with evil. Six billion people in the world, six billion souls. And sometimes...all you need is one.''


- 19:11 - Tell something... (54) - if you want... - :)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.