četvrtak, 14.02.2008.

Priča o Ljubavi i Ludosti :)

Evo jedna priča koju neki ljudi možda već znaju jer sam ju napisala još davno u jednom postu, al oni koji ne znaju, evo pa čitajte!


Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronađem, taj je pobjednik."

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.

"Jedan, dva, tri." počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojavala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvo je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorenoj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo Ljubavi oči. Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Ludost je plakala i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.



Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- 22:48 - Tell something... (44) - if you want... - :)

nedjelja, 10.02.2008.

Prečesto

Image Hosted by ImageShack.us

razmišljam da li sam ti ikada dosadila!?
svojim ponašanjem, izjavama, glupiranjem, pjevanjem..
ma mnogo toga je čudno kod mene
da li bi mi imao hrabrosti to reći.
možda jednom i hoćeš. zar ne?

voljela bi znat u čemu sam pogriješila!
što sam krivo napravila
ona mi je rekla za neke stvari. naravno povrijedile su me
ali poštujem to. iskrenost. samo sam to tražila
al to ne bi bila ja kad me ne bi povrijedile. jbg


Image Hosted by ImageShack.us

jučerašnji pogled me uznemirio. zašto si me tako pogledao?
i opet se osjećam krivo. naravno kao i uvijek
svejedno ne skidaš pogled. ali to si ti. uvijek to radiš
i onda odlazim. ne mogu izdržat. previše mi je
a ona samo krene, onako slana, bolna sjećanja..

sjećaš li se kada si otišao tamo..!?
obećao si..da ćeš to ispuniti kada se vratiš
kao što sam i očekivala. nisi ispunio obećanje


Image Hosted by ImageShack.us

možda nisam bila dovoljno dobra za tebe

prečesto


- 20:37 - Tell something... (17) - if you want... - :)

utorak, 05.02.2008.

Nešto sasvim osobno...

Image Hosted by ImageShack.us

Ne mogu skinuti pogled s kiše. Otvorila sam širom prozore da bar malo udahnem svježeg zraka i osjetim povjetarac na licu. Mogu satima sjediti na prozoru i samo promatrati divlji ples tih kapi.

Šalica nessa i jedna kockica čokolade koja mi se rastapa na vrhu jezika. Ručnik oko tijela. Bosa stopala na toplom podu. Pogled kroz prozor. Sofa i mucasta dekica. Srk kave. I puno skrivenih želja. Ako zatvorim oči i zaželim jednu od njih, hoće li mi se ostvariti? Odavno sam prerasla fazu kad sam vjerovala u dobre i vile koje ispunjavaju želje. Nekako s vremenom valjda izgubimo ružičaste naočale i naučimo promatrati svijet oko sebe onakav kakav jest. A rijetko kad je ružičast. Kad se i učini takav, to je obično samo naša percepcija istog. Ne ne mijenja se svijet. Samo mi iznutra.


Image Hosted by ImageShack.us

A ja bih tako voljela vratiti vrijeme i staviti ružičaste naočale.
I hodati po oblacima svojih snova. Vjerovati, zamišljati...
Kao djevojčica koja ugleda zvijezdu padalicu i čvrsto zažmiri dok u sebi izražava želju. I vjeruje da će se ostvariti.
Voljela bih opet biti takva. Princeza koja se osjeća sigurno i zaštićeno. Koja ne mora uvijek biti jaka i snažna. Koja ne mora biti ozbiljna. Koja može hodati po svojim vlastitim oblacima bez straha jer će netko uvijek biti tu da ju pridrži kad izgubi ravnotežu. Ali ne mogu. Više nisam djevojčica a vrijeme nosi svoje i ne zastaje niti na trenutak. Ne dozvoljavam si te oblake iz straha od gubitka ravnoteže. Oni su za mene odavno postali luksuz.


Image Hosted by ImageShack.us

Zato s tim ozbiljnim izrazom lica održavam ravnotežu. I tek na trenutak zastanem i udahnem. Kao sada. I onda sam makar u svojim mislima, opet onako mala i nejaka djevojčica kojoj je dovoljan jedan zagrljaj da svijet izgleda ljepše. I taj zagrljaj ima moć da me zaštiti od sveg lošeg. Ili bar ja vjerujem u to.
A snaga te vjere mi je dovoljna.
I tad shvaćam koliko je bilo lijepo živjeti u oblacima.
I ja bih opet... Ali ne mogu. Moram biti velika.

Još jedan trenutak mog bluesa.
Možda samo tragovi djevojčice s ružičastim naočalama.

Kako god, nešto sasvim osobno.


Image Hosted by ImageShack.us

Stara zove da su krafne gotove...mljac =)


- 16:57 - Tell something... (22) - if you want... - :)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.